Sveti Abraham, patrijarh

Sveti Abraham, patrijarh, jedan je od središnjih likova Staroga zavjeta. Knjiga Postanka pripovijeda o njemu od završetka Terahova rodoslovlja do njegove smrti (Post 11,27–25,11). Njegov se život ne može rekonstruirati poput životopisa osobe iz povijesnih razdoblja za koja postoje suvremeni zapisi. Ono što Crkva u njemu prepoznaje i časti dolazi ponajprije iz biblijske objave: Bog ga je pozvao da napusti dotadašnju sigurnost, sklopio s njim savez te mu obećao zemlju, potomstvo i blagoslov koji će dosegnuti sve narode.

Abraham se prvotno zvao Abram. Bio je Terahov sin, Sarajin muž i Lotov stric. Njegov rod potjecao je od Šema, jednoga od Noinih sinova. Biblijska pripovijest obitelj najprije smješta u Ur Kaldejski, odakle Terah povede Abrama, Saraju i Lota prema Kanaanu. Put su prekinuli u Haranu, gdje su se nastanili i gdje je Terah umro (Post 11,27–32). Nakon toga Bog se izravno obraća Abramu i poziva ga da pođe iz svoje zemlje i očinskoga doma u zemlju koju će mu pokazati. Uz poziv dolazi obećanje: od njega će nastati velik narod, njegovo će ime biti blagoslovljeno i u njemu će se blagoslivljati svi rodovi zemlje (Post 12,1–3).

Poziv i hod u obećanu zemlju

Abram je poslušao. Sa Sarajom, Lotom, ljudima svoga doma i imanjem koje su stekli krenuo je prema Kanaanu. Biblija ne uljepšava njegov odlazak opisom čovjeka koji već sve razumije. On polazi zato što vjeruje Onomu koji ga zove, iako još ne poznaje dovršetak puta. Zato će Poslanica Hebrejima u njegovu izlasku vidjeti uzor vjere: pošao je ne znajući kamo ide i živio kao pridošlica u obećanoj zemlji (Heb 11,8–10).

Po dolasku u Kanaan Abram prolazi kroz zemlju sve do Šekema. Ondje mu se Gospodin objavljuje i obećava tu zemlju njegovu potomstvu. Abram podiže žrtvenik, a zatim se premješta prema brdovitome kraju između Betela i Aja, gdje ponovno podiže žrtvenik i zaziva Gospodinovo ime (Post 12,6–9). Njegov put obilježavaju šator i žrtvenik: šator pokazuje da je putnik, a žrtvenik da svoju budućnost prima od Boga.

Glad ga je prisilila da privremeno siđe u Egipat. Ondje se, bojeći se za vlastiti život zbog Sarajine ljepote, poslužio poluistinom da mu je ona sestra. Faraon ju je uzeo u svoj dvor, ali je Bog zaštitio Saraju i Abramov brak; nakon nevolja koje su snašle faraonov dom, vladar ih je otpustio (Post 12,10–20). Ovaj događaj pokazuje da Abrahamova svetost nije biblijski prikazana kao besprijekornost. On može podleći strahu i pokušati sam osigurati ishod, dok Bog unatoč njegovoj slabosti ostaje vjeran svojemu naumu.

Vrativši se u Kanaan, Abram se ponovno nastanio kod Betela. Kako su se njegova i Lotova stada umnožila, među njihovim je pastirima nastala svađa. Abram nije dopustio da spor razori rodbinsko zajedništvo. Lotu je prvi ponudio izbor zemlje, a sam prihvatio ono što ostane. Lot je izabrao plodnu jordansku dolinu i smjestio se prema Sodomi, dok je Abram ostao u Kanaanu. Tada mu je Bog obnovio obećanje zemlje i bezbrojnoga potomstva (Post 13). Abraham se ovdje pokazuje kao čovjek mira: ne grabi ono što mu je obećano, nego čeka da mu to Bog daruje.

Kada je Lot potom zarobljen u ratu mezopotamskih kraljeva, Abram nije ostao ravnodušan. Okupio je ljude svoga doma, sustigao napadače i oslobodio Lota i ostale zarobljenike. Pri povratku ga je susreo Melkisedek, kralj Salema i svećenik Boga Svevišnjega, donoseći kruh i vino te blagoslivljajući Abrama. Abram mu je dao desetinu, a odbio je zadržati imetak sodomskoga kralja kako nitko ne bi mogao tvrditi da ga je obogatio (Post 14). Kršćanska predaja, slijedeći Psalam 110 i Poslanicu Hebrejima, u Melkisedekovu svećeništvu prepoznaje biblijsku predsliku Kristova vječnog svećeništva (Heb 7). Biblijski tekst ipak ne poistovjećuje Melkisedeka s anđelom; takvo što pripada kasnijim tumačenjima, a ne Abrahamovu životopisnom jezgru.

Savez, obećanje i kušnja čekanja

Premda je primio obećanje, Abram i Saraja dugo nisu imali djeteta. Abram je pred Bogom otvoreno izrekao svoju tjeskobu: ako ostane bez sina, baštinik će mu biti sluga iz njegova doma. Bog mu je odgovorio da će baštinik biti njegov vlastiti potomak, izveo ga pod zvjezdano nebo i obećao mu potomstvo koje se neće moći izbrojiti. Abram je povjerovao Gospodinu, a to mu je uračunato u pravednost (Post 15,1–6). Ta rečenica postat će ključna za novozavjetni govor o vjeri. Sveti Pavao u Abrahamu vidi oca svih koji vjeruju: pravednost je primio po vjeri prije obrezanja, tako da obećanje ne počiva na ljudskoj zasluzi, nego na Božjoj milosti (Rim 4; Gal 3).

Bog je s Abramom sklopio savez i navijestio da će njegovi potomci biti stranci i potlačeni u tuđoj zemlji, ali da će ih izvesti i dati im zemlju (Post 15,7–21). Obećanje, međutim, nije uklonilo kušnju dugoga čekanja. Saraja je Abramu dala svoju sluškinju Hagaru da po njoj dobije dijete. Hagara je rodila Jišmaela, ali je odnos između dviju žena postao bolan, a Hagara je pobjegla pred Sarajinom strogošću. Bog ju je susreo u pustinji, čuo njezinu nevolju i obećao budućnost njezinu sinu (Post 16). Kasnije, nakon Izakova rođenja, Hagara i Jišmael bili su otpušteni iz Abrahamova doma; ponovno ih je Bog sačuvao u pustinji (Post 21,8–21). Biblijska pripovijest tako ne skriva posljedice ljudske nestrpljivosti, ali istodobno svjedoči da Božja skrb obuhvaća i one koji se nađu izvan glavne crte obećanja.

Kada je Abram imao devedeset i devet godina, Bog mu je ponovno potvrdio savez. Tada mu je promijenio ime u Abraham, jer ga određuje za oca mnoštva naroda, a Sarajino ime u Sara. Znak saveza postalo je obrezanje. Bog je jasno obećao da će Sara roditi sina Izaka i da će savez nastaviti po njemu, dok će i Jišmael primiti blagoslov i brojno potomstvo (Post 17). Promjena imena označuje novo poslanje: Abrahamov identitet više nije određen samo njegovim podrijetlom, nego obećanjem koje mu Bog povjerava.

Gostoljubivost i zagovor

U Mamrama su Abrahamu, dok je sjedio na ulazu u šator za dnevne žege, došla trojica tajanstvenih posjetitelja. Potrčao im je ususret, poklonio se i ponudio vodu, odmor i obilan obrok. U tijeku susreta ponovno je naviješteno da će Sara dobiti sina. Ona se nasmijala jer su ona i Abraham bili u poodmakloj dobi, ali Gospodin je odgovorio da njemu ništa nije nemoguće (Post 18,1–15). Kršćanska umjetnost često je taj prizor čitala u svjetlu otajstva Presvetoga Trojstva, no Knjiga Postanka prvenstveno ga donosi kao Božji pohod i potvrdu obećanja. Abrahamova gostoljubivost ostala je biblijski primjer otvorenosti nepoznatomu gostu (usp. Heb 13,2).

Isti odlomak otkriva i Abrahama zagovornika. Kad je doznao za sud nad Sodomom i Gomorom, stao je pred Gospodina i ponizno, ali ustrajno molio da pravednici ne propadnu s krivcima. Počevši od pedeset pravednika, spustio je broj sve do deset, pouzdajući se u Božju pravednost i milosrđe (Post 18,16–33). Abraham ne opravdava zlo, ali se zauzima za ljude. U toj smionoj molitvi očituje se prisnost zbog koje će ga Pismo nazvati Božjim prijateljem (Iz 41,8; usp. Jak 2,23).

Prije rođenja obećanoga sina Abraham je ponovno, ovaj put u Geraru, Saru predstavio kao sestru. Bog je u snu upozorio kralja Abimeleka te sačuvao Saru. Abraham je objasnio svoj strah i njihovo rodbinsko srodstvo, a zatim je molio za Abimeleka i njegov dom (Post 20). Ponavljanje sličnoga pada naglašava razliku između Božje postojanosti i Abrahamove nesigurnosti: nositelj obećanja raste u vjeri, ali ne prestaje biti čovjek kojemu je potrebno Božje vodstvo i milosrđe.

Izak i najveća kušnja

U vrijeme koje je Bog odredio Sara je rodila Izaka. Njegovo ime, povezano sa smijehom, pamti nevjericu i radost koje su pratile obećanje. Abraham je obrezao sina osmoga dana, kako mu je Bog zapovjedio (Post 21,1–7). Izakovo rođenje nije samo rješenje obiteljske nevolje. Ono pokazuje da povijest saveza započinje Božjom vjernošću ondje gdje ljudska mogućnost više ne pruža oslonac.

Vrhunac Abrahamove kušnje dolazi kada Bog traži da prinese Izaka, sina obećanja (Post 22,1–19). Abraham rano ustaje, priprema drva i s Izakom polazi na označeno mjesto. Na sinovo pitanje gdje je janje za žrtvu odgovara da će se Bog providjeti. Kada podiže ruku, Božji ga glas zaustavlja; Izak ostaje živ, a ovan zapleten rogovima u grmlju biva prinesen umjesto njega. Bog ponovno potvrđuje obećanje potomstva i blagoslova narodima.

Taj se događaj ne čita kao Božje odobrenje ljudske žrtve. Upravo završetak pripovijesti zaustavlja žrtvovanje djeteta i pokazuje da Bog sam daje žrtvu. Abrahamova poslušnost u Novom zavjetu postaje svjedočanstvo vjere koja računa s Božjom snagom i onda kada se ne vidi izlaz (Heb 11,17–19). Poslanica Jakovljeva naglašava da se njegova vjera očitovala djelima (Jak 2,21–23). Kršćanska predaja u Izaku, ljubljenome sinu koji nosi drva, vidi predsliku Krista, ali i bitnu razliku: Izak je pošteđen, dok se Krist slobodno predaje za spasenje svijeta.

Posljednje godine i smrt

Knjiga Postanka bilježi Sarinu smrt, Abrahamovu žalost i kupnju grobnoga posjeda (Post 23). Zatim donosi opširnu pripovijest o tome kako je Abraham poslao pouzdanoga slugu u svoj zavičaj da Izaku pronađe ženu među rodbinom. Sluga se pouzdao u Božje vodstvo, susreo Rebeku i doveo je Izaku. Time je Abraham, već u dubokoj starosti, osigurao nastavak obitelji saveza bez povratka sina u zemlju koju je sam bio pozvan napustiti (Post 24).

Nakon Sarine smrti Abraham je imao još sinova s Keturom. Njima je dao darove, dok je Izaku predao svoju baštinu. Prema biblijskoj kronologiji umro je u dobi od sto sedamdeset i pet godina, u starosti i zadovoljan životom, a pokopali su ga sinovi Izak i Jišmael (Post 25,1–10). Taj broj pripada biblijskom izvještaju i ne omogućuje pouzdano određivanje godine u današnjem kronološkom sustavu. Lokalni prikazi koje prenosi ovaj dosje međusobno se razilaze za više stoljeća, pa Abrahamovo rođenje i smrt nije opravdano vezati uz jednu sigurnu apsolutnu godinu.

Otac vjernika i Božji prijatelj

Abrahamovo mjesto u povijesti spasenja nadilazi njegovo tjelesno potomstvo. Od njega potječe izraelski narod, a Matejevo evanđelje Isusovo rodoslovlje započinje riječima koje Krista povezuju s Abrahamom i Davidom (Mt 1,1–2). U Marijinu hvalospjevu rođenje Spasitelja prikazano je kao ispunjenje milosrđa obećanoga Abrahamu i njegovu potomstvu (Lk 1,54–55). Zaharijin hvalospjev također spominje svetu zakletvu danu Abrahamu (Lk 1,72–73).

Sveti Pavao objašnjava da su pravi Abrahamovi sinovi oni koji vjeruju te da se obećani blagoslov naroda dovršava u Kristu (Gal 3,6–29). Time Crkva ne briše Abrahamovu pripadnost povijesti Izraela, nego ispovijeda da je Božje obećanje od početka bilo usmjereno prema blagoslovu svih naroda. U rimskoj liturgiji Abraham se spominje kao praotac naše vjere, a euharistijska molitva povezuje njegovu žrtvu s prinosom pravednika koji Bog prima. Njegova vjera nije bila puka sigurnost da Bog postoji; bila je odgovor cijeloga života, hod, čekanje, gostoljubivost, zagovor i poslušnost.

Naslov Božji prijatelj ne prikazuje Abrahama kao čovjeka bez slabosti. Pismo otvoreno govori o njegovu strahu, pogrešnim pokušajima da sam zaštiti obećanje i obiteljskim ranama koje su iz toga nastale. Njegova veličina leži u tome što se uvijek iznova oslanja na Boga koji ostaje vjeran. Zato je Abraham uzor vjere koja se ne hrani savršenim razumijevanjem budućnosti, nego povjerenjem u Božje obećanje.

Židovska predaja poslije je biblijsku pripovijest proširila slikama o Abrahamovu protivljenju idolima, sukobu s Nimrudom i izbavljenju iz ognjene peći. Pobožna literatura prenosi i privatna viđenja blažene Ane Katarine Emmerick o njegovim putovanjima, Melkisedeku i znakovima budućih otajstava. Ti motivi mogu svjedočiti o kasnijoj recepciji Abrahamova lika, ali nisu povijesno potvrđeni događaji niti pripadaju obvezujućemu sadržaju vjere. Za Abrahamov život i katoličko značenje mjerodavna ostaje biblijska jezgra.

Svetoga Abrahama, patrijarha, izvori ovoga dosjea spominju 9. listopada. Taj datum valja razlikovati od spomendana kasnijih svetaca istoga imena, među kojima su monasi, pustinjaci, biskupi i mučenici. Ovdje je riječ isključivo o biblijskom praocu: Abramu kojega je Bog nazvao Abrahamom, Sarinu mužu, Izakovu i Jišmaelovu ocu, putniku prema obećanoj zemlji, zagovorniku i prijatelju Božjem.