Sveti Abraham iz Krateje

Sveti Abraham iz Krateje bio je monah, opat, biskup i pustinjak koji je živio na prijelazu iz V. u VI. stoljeće. Rodio se oko 474. u Emesi, današnjem Homsu, na području bizantske Sirije, a umro je oko 558. u Palestini. Njegov se život odvijao između Sirije, Carigrada, Bitinije i Palestine: od samostanske zajednice u rodnom gradu preko odgovorne službe opata i biskupa do konačnoga povlačenja u samoću. Crkvena ga predaja časti kao svetca, a spomendan mu je 6. prosinca.

U izvorima se njegovo biskupsko sjedište pojavljuje pod oblicima Cratia, Kratia i Krateia. Hrvatski naslov Abraham iz Krateje čuva oblik prihvaćen u domaćoj građi. Te razlike u pisanju ne označuju različite gradove ni različite osobe. Abraham iz Krateje također nije isti svetac kao Abraham Cirški, biskup Harana, niti kao drugi monasi, pustinjaci i biskupi istoga imena.

Od Emese do Carigrada

Abraham je u Emesi stupio u monaški život. Njegova prva zajednica nije dugo uživala mir. Kada mu je bilo oko osamnaest godina, nomadski su pljačkaši rastjerali tamošnje monahe. Abraham je napustio Siriju i sklonio se u Carigrad, prijestolnicu Istočnoga Rimskog Carstva.

U Carigradu nije ostao samo izbjeglica. U jednome je samostanu preuzeo službu upravitelja. Ta je zadaća zahtijevala brigu za svakodnevni život zajednice i odgovorno raspolaganje njezinim dobrima. Iz kratkih sačuvanih podataka nije moguće rekonstruirati pojedinosti njegova tadašnjega rada, ali se vidi da su mu već u mladosti povjeravali zahtjevnu odgovornost.

Oko dvadeset i šeste godine postao je opat samostana u Krateji, gradu u Bitiniji. Tako je od monaha koji je zbog nasilja morao napustiti prvu zajednicu postao poglavar druge. Kao opat nosio je odgovornost za braću, samostanski red i dobra povjerena zajednici. Njegov se život, međutim, nije iscrpljivao u upravljanju. U njemu je ostala snažna želja za tišinom i sabranošću.

Prvi odlazak u Palestinu

Nakon približno deset godina opatske službe Abraham je potajno otišao u Palestinu tražeći mirniji život. Taj korak pokazuje napetost koja je obilježila njegov put: zajednica ga je pozivala na služenje, a on je čeznuo za pustinjačkom samoćom. Njegovo prvo povlačenje nije potrajalo. Pozvali su ga natrag u Krateju, a ubrzo je postao biskup toga grada.

Abrahamova biskupska služba trajala je trinaest godina. Dostupna građa ne donosi podatke o njegovu ređenju, pastoralnim pothvatima, sudjelovanju na saborima ni odnosu prema tadašnjim crkvenim prijeporima. Ne spominje ni sačuvana pisma ili propovijedi. Ipak, redoslijed njegovih službi — monah, samostanski upravitelj, opat i biskup — svjedoči o dugotrajnom povjerenju koje su mu iskazivale crkvene zajednice.

Biskupska čast nije ugasila njegovu prvotnu želju za povučenim životom. Oko 525., nakon trinaest godina služenja, odrekao se upravljanja biskupijom i ponovno otišao u Palestinu. Prvi je put iz nje bio vraćen na službu; drugi je put ondje ostao do smrti.

Pustinjak u Palestini

U Palestini je Abraham živio kao pustinjak, posvećen molitvi i razmatranju. Predaja njegovo posljednje boravište povezuje sa samostanom kod Eudokijina tornja. Sačuvani izvori ne određuju pouzdano gdje se taj toranj nalazio niti donose više podataka o zajednici uz koju je živio. Ne navode ni mjesto njegova groba, podatke o relikvijama ili svetištu.

Njegovo posljednje razdoblje bilo je dugo. Ako se prihvate približne godine koje prenosi predaja, nakon povlačenja iz biskupske službe proveo je više desetljeća u Palestini. Ondje je dovršio put koji je započeo kao mladi monah u Emesi. Premda ga je život više puta vraćao među ljude i postavljao na odgovorne službe, konačno je ostvario poziv na tišinu za kojim je čeznuo.

Umro je oko 558., prema predaji upravo 6. prosinca. Taj je dan postao njegovim crkvenim spomendanom. Godine njegova rođenja, stupanja u pojedine službe, povlačenja i smrti ostaju približne, pa ih ne treba shvaćati kao potpuno utvrđenu kronologiju. Ipak, osnovne crte njegova života čine skladnu cjelinu: sirijski monah prisiljen na bijeg, upravitelj i opat kojemu je zajednica povjerila vodstvo, biskup koji je trinaest godina služio Krateji te pustinjak koji je posljednja desetljeća proveo u Palestini.

Abrahamov se lik pamti po spoju odgovornosti i sabranosti. Nije tražio biskupsku vlast, ali ju je prihvatio kada mu je bila povjerena. Nije prestao čeznuti za samoćom, ali se iz prvoga povlačenja vratio kako bi služio zajednici. Tek nakon godina biskupske službe trajno se povukao. Njegov život tako povezuje dvije važne dimenzije kršćanskoga poziva: spremnost da se preuzme briga za druge i slobodu da se, kada služba završi, ponovno izabere tišina pred Bogom.