Sveti Abraham Cirški

Sveti Abraham Cirški bio je sirijski pustinjak, misionar i biskup Harana u Mezopotamiji. Živio je na prijelazu iz IV. u V. stoljeće, a predaja njegovo rođenje i obrazovanje smješta u drevnu Karu, današnji Haran, oko 350. godine. Pridjev Cirški povezuje ga s Teodoretom Cirskim, biskupom i piscem koji je sačuvao njegov životopis, a ne s Abrahamovom biskupskom stolicom. Abraham je, naime, bio biskup Harana, drevne Kare.

Pustinjak koji je izišao među ljude

Prema predaji koju je sačuvao Teodoret, Abraham je prve godine posvećenoga života proveo u Halkidskoj pustinji. Strogo je postio i dugo stajao u molitvi. Njegova je askeza bila toliko zahtjevna da je posve iscrpio tijelo, no pustinja za njega nije značila bijeg od potreba drugih ljudi.

Napustio je samoću i otišao u jedno pogansko selo u području Libanonske gore, vjerojatno Akuru kraj Afke. Predstavio se kao trgovac kako bi mogao ostati među stanovnicima. Njegov navještaj isprva nije naišao na dobrodošlicu: mještani su mu se protivili i ugrozili mu život. Abraham ipak nije odgovorio silom. Ustrajao je u blagosti i strpljivosti te je zadobio njihovo povjerenje konkretnim djelom milosrđa.

Kada su ubirači poreza zaprijetili seljanima zatvorom zbog nepodmirenoga duga, Abraham je uz pomoć prijatelja posudio novac i platio njihovu obvezu. Ljudi koji su ga progonili prepoznali su u tome ljubav o kojoj im je govorio. Zamolili su ga da ih poučava, a on je pristao pod uvjetom da sagrade crkvu. Tri je godine među njima djelovao kao svećenik. Potom ih je povjerio drugomu svećeniku i vratio se pustinjačkomu životu.

Biskup Harana

Prema istom prikazu, Abrahamova samoća nije dugo potrajala. Izabrali su ga za biskupa Harana, odnosno drevne Kare u Mezopotamiji. U biskupskoj je službi zadržao redovničku sabranost i pokornički duh, ali ih je sjedinio s odlučnim pastoralnim radom. Predaja ističe da se borio protiv idolopoklonstva, razdora i drugih zloporaba te nastojao obnoviti život povjerene mu zajednice.

Njegov se put prema svetosti tako protezao od pustinjske ćelije do sela koje mu se protivilo, a zatim do biskupske stolice. Nije odbacio askezu kada je prihvatio odgovornost za druge; njezinu je stegu pretvorio u strpljivost, postojanost i služenje. Posebno se pamti njegov postupak prema zaduženim seljanima: prije nego što su prihvatili njegovu riječ, primili su njegovu pomoć.

Smrt i spomen

Izvori nisu posve suglasni o završetku Abrahamova života. Prema raširenijoj predaji umro je 422. u Carigradu, kamo ga je na dvor pozvao car Teodozije II. Car ga je zbog njegove svetosti iskazano poštovao, a sačuvao je i jednu njegovu skromnu haljinu. Druga kronologija smješta Abrahamovu smrt oko 390., u vrijeme cara Teodozija I. Zbog toga točnu godinu nije moguće pouzdano utvrditi. Ni podatci o prijenosu i mjestu ukopa u sačuvanim prikazima nisu dovoljno jasni da bi se navelo jedno sigurno mjesto.

Sveti Abraham Cirški spominje se 14. veljače. Poznat je i kao Abraham iz Harana te Abraham, apostol Libanona. Ne treba ga poistovjetiti s drugim svecima i monasima imenom Abraham: njegovu osobu određuju navještaj u Libanonu, biskupska služba u Haranu i svjedočanstvo Teodoreta Cirskoga. Njegov život pokazuje kako se ljubav prema Bogu potvrđuje postojanom molitvom, ali i spremnošću da se tuđi dug i nevolja prime kao vlastita briga.