Sveti Abo iz Fleuryja

Sveti Abo iz Fleuryja (lat. Abbo Floriacensis; oko 945. – 13. studenoga 1004.) bio je benediktinski redovnik, opat, učitelj i jedan od obrazovanijih crkvenih ljudi svojega doba. U izvorima se njegovo ime pojavljuje i u oblicima Abbo i Abbon. Ne treba ga zamijeniti s Abom Tbiliskim, gruzijskim mučenikom iz VIII. stoljeća: Abo iz Fleuryja živio je dva stoljeća poslije, pripadao je benediktinskomu redu i umro u Francuskoj.

Redovnik i učitelj

Abo se rodio blizu Orléansa, a odrastao je i primio redovničku izobrazbu u opatiji Fleury, na području današnjega Saint-Benoît-sur-Loirea. U Parizu i Reimsu proučavao je filozofiju, matematiku i astronomiju. Znanje mu nije ostalo odvojeno od redovničkoga poziva: poučavao je, pisao i sudjelovao u obnovi samostanskoga života.

Od 985. do 987. boravio je u Engleskoj, ponajviše u novoosnovanom samostanu Ramsey u Huntingdonshireu. Ondje je pomagao nadbiskupu Oswaldu Yorškom u obnovi redovničkoga života te je vodio samostan i njegovu školu. Taj je boravak povezao obnovljeno francusko monaštvo s mladom engleskom redovničkom kulturom.

Godine 988. vratio se u Fleury. Nakon smrti opata Oilbolda redovnici su ga izabrali za opata, no njegov je izbor osporio drugi kandidat uz potporu kralja i orléanskoga biskupa. Spor je u Abinu korist razriješio Gerbert iz Aurillaca, budući papa Silvestar II. Kao opat Abo nije samo upravljao samostanom nego je branio njegovu stegu i slobodu u složenim odnosima crkvenih i svjetovnih vlasti.

U službi Crkve

Abo je sudjelovao u važnim crkvenim pitanjima svojega vremena. Na sinodi u Verzyju pratio je spor oko reimskoga nadbiskupa Arnulfa. S orléanskim biskupom Arnulfom više se godina sukobljavao oko redovničke obnove. Kralj Robert II. Pobožni poslao ga je 996. u Rim zbog prijetnje interdiktom koja je proizišla iz kraljeva braka s Bertom Burgundskom.

Na putu je susreo papu Grgura V., kojega je protupapa Ivan XVI. protjerao iz Rima. Abo nije ishodio traženu ženidbenu dispenzu, ali je pridonio povratku Arnulfa na reimsku nadbiskupsku stolicu. U godinama kada su neki s nemirom gledali prema 1000. godini, smirivao je strahove od neposrednoga svršetka svijeta. Njegovo djelovanje pokazuje opata koji se nije zatvorio u samostan, nego je znanje, razboritost i crkveno iskustvo stavljao u službu mira.

Učenjak i pisac

Abo je pisao o gramatici, računanju datuma Uskrsa, kanonskom pravu i crkvenoj povijesti. Za engleske učenike sastavio je latinsku gramatiku, a nakon što je čuo za mučeništvo svetoga Edmunda Istočnoanglijskoga napisao je njegovu Muku. Svetomu Dunstanu posvetio je tri pjesme.

Među njegovim se djelima ističu zbirka kanona, sažetak života rimskih papa i komentar djelu Calculus Viktorija Akvitanskoga. U tom je komentaru povezao računanje, logiku, kozmologiju i teologiju stvaranja. Njegov učenik Aimoin napisao je životopis svojega učitelja i sačuvao velik dio njegove korespondencije, pa je Abo ostao važan svjedok crkvenoga i političkoga života Francuske potkraj X. stoljeća.

Smrt pomiritelja

Godine 1004. Abo je otišao u samostan La Réole u Gaskonji kako bi ondje obnovio redovničku stegu. Sa sobom je doveo nekoliko redovnika iz Fleuryja, ali su napetosti prerasle u nasilje. Kad je stao između sukobljenih redovnika kako bi ih razdvojio, netko ga je kopljem ranio u bok. Abo je uspio doći do svoje ćelije, gdje je umro u naručju učenika Aimoina.

Nakon njegove smrti vjernici su mu dolazili na grob, a glas o čudesima učvrstio je njegovo štovanje. Galska Crkva častila ga je kao sveca i mučenika, premda izvori ne bilježe službeni rimski čin kanonizacije. Njegovo štovanje pripada vremenu prije suvremenoga kanonizacijskog postupka. Spomendan mu se slavi 13. studenoga.

Abo je svoju učenost usmjerio prema služenju: poučavao je redovnike, branio uređeni zajednički život, posredovao u sporovima i na kraju položio život pokušavajući zaustaviti nasilje. Zato ga crkveno pamćenje ne čuva samo kao sposobna učenjaka nego i kao pastira koji je posljednjim činom ostvario ono što je cijeloga života nastojao graditi — mir među braćom.