Sveti Abercije iz Hijeropolisa
- Slavi se
- 22. listopada
Sveti Abercije iz Hijeropolisa bio je biskup u Frigiji u II. stoljeću, u doba cara Marka Aurelija. Njegov se grad nalazio kod Synnade, na području današnjega Şuhuta u Turskoj. Ne treba ga zamijeniti s poznatijim Hijerapolom na Meandru, nedaleko od Laodiceje. Upravo je sličnost tih dvaju imena dugo unosila zabunu u prikaze njegova života.
O Abercijevu životu ne postoji neprekinuta povijesna pripovijest. Najčvršće svjedočanstvo pruža njegov nadgrobni natpis, jedan od najvažnijih ranokršćanskih epigrafskih spomenika. Tek nakon te sigurne jezgre dolaze kasniji životopisi, koji su njegovo štovanje obogatili živopisnim prizorima, ali i preuzeli motive iz života drugih svetaca.
Biskup u Frigiji
Abercije je predvodio kršćansku zajednicu u Hieropolisu, gradu u Frigiji Salutaris. Izvori ga smještaju u vrijeme Marka Aurelija, čija je vladavina trajala od 161. do 180. godine. Često ga se smatra nasljednikom svetoga Papije na biskupskoj stolici, no ta poveznica nije posve sigurna.
Predaja govori da je putovao Sirijom i Mezopotamijom, ondje naviještao evanđelje i učvršćivao kršćanske zajednice. Zbog takva misionarskog djelovanja istočna ga tradicija naziva Jednakim apostolima. Sačuvan je i spomen njegova tamnovanja pod Markom Aurelijem, ali nema pouzdane osnove da ga se poistovjeti s nekim od istoimenih mučenika. Abercije iz Hijeropolisa zaseban je svetac: tri druga mučenika imenom Abercije imaju druge spomendane i drukčije predaje.
Natpis koji govori u slikama
Abercijev natpis sastavljen je u prvom licu, kao poruka putnika koji je proputovao velik dio tada poznatoga svijeta. Govornik kaže da ga je posvuda vodila vjera te opisuje zajedništvo kršćana slikama pastira, ribe, čistoga vina i kruha. Zbog toga su ga istraživači povezali s krštenjem i Euharistijom. Pjesnički jezik omogućio je kršćaninu da ispovjedi vjeru razumljivo svojoj zajednici, a da je ne izloži svakomu prolazniku.
U XIX. stoljeću arheolog William Ramsay otkrio je ulomke spomenika u blizini drevnoga Hieropolisa. Nekoliko godina prije pronađen je i natpis kršćanina Aleksandra iz 216. godine, koji je preuzeo početne i završne stihove Abercijeva epitafa. Usporedba kamenih ulomaka s tekstom sačuvanim u kasnijem grčkom životopisu omogućila je gotovo potpunu obnovu natpisa. Tako je kamen potvrdio da kasna predaja, uza sve legendarne dodatke, čuva i autentičan stariji tekst.
Natpis pokazuje Abercija kao čovjeka koji je svoju službu razumio misionarski. Put do Rima i susreti s kršćanima u različitim krajevima nisu u njemu niz pustolovina, nego iskustvo jedne Crkve okupljene oko iste vjere i iste svete gozbe. Upravo zato njegov glas i danas približava svakodnevni život kršćana II. stoljeća: putovali su, primali jedni druge i prepoznavali zajedništvo u znakovima vjere.
Predaja o čudima
Kasni grčki životopis razvio je oko te povijesne jezgre opširnu hagiografsku pripovijest. Prema njoj, Abercije je rušio poganske kipove, anđeo mu je donio pastirski štap, a car ga je pozvao u Rim da oslobodi njegovu kćer Lucilu od zloduha. Pripovijest zatim opisuje njegova putovanja, krštenja i ozdravljenja te zaštitu carice Faustine.
Te zgode pripadaju duhovnom portretu koji je nastao mnogo poslije Abercijeva vremena. Ne mogu se čitati kao suvremeni zapis njegova života, osobito zato što je i predaja o njemu preuzimala događaje pripisane drugim svecima. One ipak pokazuju kako ga je kršćansko pamćenje doživljavalo: kao neustrašiva pastira koji se suprotstavljao idolopoklonstvu, liječio ranjene i nosio evanđelje preko granica svojega grada.
Aberciju su se pripisivali i Poslanica caru Marku Aureliju te spis o crkvenoj stezi namijenjen kleru. Ta djela nisu sačuvana, pa se njihovo autorstvo ne može provjeriti. S njegovim se imenom povezuje i oblik Avircije Marcel, ali ni to poistovjećenje nije neupitno.
Spomen svetoga putnika
Izvori se ne slažu o godini Abercijeve smrti. Jedna je tradicija smješta oko 167. godine, a druga između 190. i 216. te mu pripisuje sedamdeset i dvije godine života. Budući da datum Aleksandrova natpisa iz 216. dokazuje samo da je Abercijev tekst stariji, iz njega se ne može izvesti točna godina svečeve smrti.
Crkva svetoga Abercija spominje 22. listopada. Njegov život ostaje djelomično skriven, ali njegov vlastiti natpis jasno govori o vjeri koja je prelazila velike udaljenosti i povezivala mjesne zajednice. U njemu se biskupska služba pokazuje kao hod: pastir ne čuva samo ono što mu je povjereno nego izlazi na put, traži braću i svjedoči Krista ondje kamo je poslan.
