Sveti Abel iz Reimsa

Sveti Abel iz Reimsa bio je franački crkveni pastir iz VIII. stoljeća, suradnik svetoga Bonifacija i jedna od žrtava upletanja svjetovne vlasti u crkveni život. O njegovim prvim i posljednjim godinama nema pouzdanih podataka, ali izvori jasno bilježe njegovo djelovanje između 744. i 747. godine. Njegov se spomen slavi 5. kolovoza.

Ovaj Abel nije biblijski Abel, sin Adama i Eve kojega je ubio brat Kajin, nego povijesna osoba iz Franačke, povezana s Reimsom i opatijom Lobbes.

Redovnik nejasna podrijetla

Abelovo podrijetlo nije sigurno utvrđeno. Folkuin, pisac s kraja X. stoljeća, navodi da je Abel bio rođen u Irskoj te da je živio kao redovnik u opatiji Lobbes, na području današnje Belgije, dok je ondje opat bio biskup Ermin. Nasuprot tomu, sveti Bonifacije u pismu jednom svećeniku u Merciji kaže da je Abel rođen i odrastao u Engleskoj.

Povjesničari su tu razliku tumačili na više načina. Wilhelm Levison pomišljao je da su možda postojala dvojica ljudi istoga imena, dok je Eugen Ewig veću težinu dao Bonifacijevu svjedočanstvu. Moguće je i da je Abel bio podrijetlom iz Engleske, a s Irskom se povezao tijekom ranijega dijela života. Iz dostupnih se podataka nijedno od tih rješenja ne može prihvatiti kao konačno.

Izbor u Soissonsu

U ožujku 744. sveti Bonifacije predvodio je sabor u Soissonsu. Saborski zapisi navode da je Abel tada izabran za nadbiskupa, premda ne imenuju sjedište. Papa Zaharija potvrdio je taj izbor u lipnju iste godine i poslao mu palij, znak metropolitanske službe. Abel se veže uz Reims, no naslov i stvarne mogućnosti njegova djelovanja nisu se posve podudarali.

Crkvene prilike u Franačkoj bile su teške. Milo iz Triera držao je pod nadzorom više biskupskih sjedišta, među njima i Reims, iako je bio laik. Zbog toga Abel, unatoč izboru i papinskoj potvrdi, nije mogao slobodno upravljati mjesnom Crkvom, nego je u praksi djelovao u ograničenoj, sufraganskoj ulozi.

Oko 746. ponovno ga susrećemo u Bonifacijevu krugu. Kao jedan od njegovih bratskih biskupa sudjelovao je u pismu kojim su opomenuli mercijskoga kralja Etelbalda i pozvali ga na kršćanski život. Taj zapis pokazuje da Abelova služba nije bila samo počasna: i u nepovoljnim okolnostima sudjelovao je u nastojanju da crkveni pastiri otvoreno govore vladarima.

Gubitak službe i povratak u Lobbes

Hinkmar, nadbiskup Reimsa iz IX. stoljeća, piše da je Milo protjerao Abela iz njegove biskupije kako bi mjesto prepustio Tilpinu. Hinkmar taj događaj stavlja u 748. godinu, ali njegov je izvještaj nastao više od stoljeća poslije te ga treba čitati oprezno. Ne zna se točno kada je Abel prestao obnašati službu.

Prema kasnijoj predaji povukao se u opatiju Lobbes, gdje je možda postao opat. Ni to nije posve potvrđeno, ali se uklapa u staru predaju o njegovu redovničkom životu i trajnoj povezanosti s tom opatijom.

Godina njegove smrti također ostaje nejasna. Najčešće se navodi oko 751., dok druga kronološka mogućnost Tilpinov dolazak na mjesto Abelova nasljednika smješta tek u 762. ili 763. godinu, možda nakon Abelove smrti. Stoga mu se ne može pripisati točan datum smrti.

Spomen svetoga biskupa

Abel nije umro kao mučenik. Ipak, u Crkvi je štovan kao svetac prije uspostave suvremenoga postupka kanonizacije. Njegovo su ime u ranome novom vijeku zabilježile različite martirologijske zbirke, katkad pod različitim datumima, a bolandisti su njegov životopis uvrstili pod 5. kolovoza. Taj je datum ostao njegovim glavnim spomendanom.

U Abelovu životu nema mnogo slikovitih predaja ni pouzdano sačuvanih pojedinosti. Jasno se ipak razabire pastir koji je prihvatio crkvenu službu u vremenu kad njezin naslov nije donosio slobodu djelovanja. Ostao je povezan sa svetim Bonifacijem i biskupskim poslanjem, premda su politička moć i tuđi interesi suzili prostor njegove službe. Crkva ga pamti upravo u toj tihoj postojanosti.