Sveti Abdon i Senen

Sveti Abdon i Senen drevni su kršćanski mučenici povezani s Rimom. Crkva ih stoljećima časti zajedno, a njihov je spomendan 30. srpnja. Ime drugoga mučenika susreće se i u obliku Sennen, dok se Abdon u starim zapisima pojavljuje i kao Abdo, Abdus ili Abdos.

O njihovu životu nema pouzdanih suvremenih svjedočanstava. Povijesnu jezgru njihova spomena čine zajedničko štovanje dvojice mučenika i rimska predaja o njihovu grobu na Poncijanovu groblju uz Via Portuensis. Prikaz na fresci iz VI. stoljeća, povezan s njihovim grobom, pokazuje ih kako od Krista primaju mučeničke krune. Taj rani trag svjedoči da je njihov kult u Rimu već tada bio ukorijenjen, premda ne otkriva pojedinosti njihova života i smrti.

Predaja o mučeništvu

Kasnija Djela svetih Abdona i Senena, sastavljena najvećim dijelom prije IX. stoljeća, opisuju ih kao ugledne Perzijance i potajne kršćane. Prema toj predaji, dostojno su pokapali tijela kršćana ubijenih u progonu. Car Decije zato ih je dao uhititi i odvesti u Rim. Pred Senatom su odbili prinijeti žrtvu rimskim bogovima te su otvoreno ispovjedili vjeru u jedinoga Boga i Isusa Krista.

Predaja zatim govori da su ih bičevali u amfiteatru i na njih pustili dva lava i četiri medvjeda. Zvijeri im nisu naudile, nego su legle do njihovih nogu. Naposljetku su ih gladijatori usmrtili mačem. Njihova su tijela navodno ostala nepokopana tri dana, a potom ih je podđakon Kvirin pokopao na svojem zemljištu. Za vladavine Konstantina Velikoga, nastavlja predaja, njihove su zemne ostatke prenijeli na Poncijanovo groblje izvan Rima.

Te živopisne pojedinosti pripadaju hagiografskoj predaji, a ne provjerljivoj povijesti. I godina smrti ostaje nesigurna: najčešće se navodi oko 250., dok jedan izvor donosi 254. godinu. Predaja ih povezuje s Decijevim progonom, no za taj podatak nema neovisne povijesne potvrde.

Grob, relikvije i štovanje

Rimsko štovanje svetih Abdona i Senena ostalo je vezano uz Poncijanovo groblje. Predaja o njihovim relikvijama poslije se proširila na više mjesta. Prema jednom navodu, relikvije su 1474. prenesene u baziliku svetoga Marka Evanđelista na rimskom Kapitolu. Na njihove ostatke polažu pravo i benediktinska opatija Sainte-Marie u Arles-sur-Techu te crkve u Firenci i Soissonsu. Te tvrdnje nije moguće međusobno uskladiti, pa nijedno od tih mjesta ne valja predstavljati kao jedini siguran počinak svetaca.

Njihov se spomen nekoć nalazio u Općem rimskom kalendaru. U tridentskom kalendaru slavlje je imalo stupanj jednostavnoga slavlja, a u reformi iz 1960. bilo je svedeno na komemoraciju. Poslije je uklonjeno iz općega kalendara, ali njihov drevni svetački kult nije time ukinut: mogu se slaviti u mjesnim kalendarima i ondje gdje liturgijske odredbe to dopuštaju. Na pojedinim mjestima zabilježeni su i spomeni 20. ožujka te prve nedjelje u svibnju, no glavni je spomendan 30. srpnja.

Osobito ih štuju u dijelovima Španjolske i Francuske. U Kataloniji su poznati kao Sant Nin i Sant Non, a u Valenciji kao Sants de la Pedra. Vjernici su ih zazivali za zaštitu polja, voćnjaka i žetve od tuče i štetočina. Časte ih i kao zaštitnike bačvara te djece. U umjetnosti ih prikazuju zajedno, često u orijentalnoj odjeći ili s frigijskim kapama, mačem i mučeničkim krunama; prizor mirnih lavova i medvjeda podsjeća na predaju o njihovu stradanju.

Štovanje svetih Abdona i Senena ne počiva na iscrpno sačuvanu životopisu, nego na trajnoj uspomeni Crkve na dvojicu mučenika. Kasnija je predaja njihovu vjernost izrazila snažnim slikama, dok povijesna jezgra ostaje skromna: u Rimu su od davnine zajedno čašćeni kao oni koji su život položili za Krista.

Sveti Abdon i Senen na središnjoj ploči oltarne pale Jaumea Hugueta