Sveti Abdas iz Suze
Sveti Abdas iz Suze, čije se ime javlja i u oblicima Abda, Abdias i Audas, ubraja se među perzijske biskupe i mučenike s početka V. stoljeća. Predaja ga smješta u vrijeme šaha Jazdegerda I. i povezuje s pogubljenjem oko 419. ili 420. godine. Sačuvana je čvrsta jezgra spomena: bio je crkveni poglavar u Perziji i umro je nakon sukoba koji je nastao zbog porušenoga zoroastrijskog hrama vatre te njegova odbijanja da ga ponovno podigne.
Enciklopedijska predaja Abdasa naziva biskupom Suze, drevnoga grada u Perziji, a Sokrat iz Carigrada biskupom Perzije. Drugi stari kataloški nizovi isti mučenički lik vežu uz Caskar ili Kaškar. Suza i Caskar nisu isto mjesto. Možda različite predaje pamte istoga biskupa pod različitim sjedištem, a možda su se bliski zapisi s vremenom preklopili. Sačuvana građa to ne razrješuje: crkveni spomen ostaje povezan s Abdasom, dok njegovo biskupsko sjedište nije pouzdano utvrđeno.
Biskup u perzijskom kršćanstvu
Abdasovo se djelovanje odvijalo u društvu u kojem su kršćanske zajednice živjele uz zoroastrijsku vjersku ustanovu i pod kraljevskom vlašću Sasanidskoga Perzijskog Carstva. Rani izvještaji ga ne opisuju samo kao privatnog vjernika, nego kao biskupa, dakle kao odgovornu osobu jedne kršćanske zajednice. Ta služba objašnjava zašto ga je vlast držala odgovornim i za postupke ljudi koji su bili uz njega.
Kasnija pripovijest njegovu mladost veže uz nejasno mjesto koje se navodi kao Chaldor ili Chaldan, govori o samostanu i školi te o mnogim obraćenjima. Ti su podatci sačuvani samo u hagiografskom obliku, a ime mjesta i broj pojedinosti nisu dovoljno sigurni da bi se mogli iznijeti kao provjerena životna kronika. I predaja o Abdasovoj suradnji s Marutom iz Martiropolisa, uključujući priču o ozdravljenju kraljeva sina, ostaje na istoj razini. Ona pokazuje kako ga je kasnije crkveno pamćenje vidjelo, ali ne daje čvrst dokaz za svaki opisani događaj.
Sukob oko hrama vatre
Prema sačuvanim izvještajima, oko 419. ili 420. skupina je kršćana porušila zoroastrijski hram vatre. Abdas je kao njezin biskup pozvan pred Jazdegerda I. da odgovara za taj čin. Kasniji dugi razgovor na dvoru nema potvrdu doslovnoga sudskog prijepisa, ali jasno ističe prijelomni trenutak: kralj je od biskupa zatražio da popravi učinjenu štetu.
Abdas nije prihvatio obnovu, a predaja njegovu smrt izravno povezuje s tim odbijanjem. Rušenje zoroastrijskoga svetišta teško je pogodilo odnos između kraljevske vlasti i kršćanske zajednice. Abdas je pogubljen, a izvještaji uz njega spominju i druge ubijene kršćane.
Među njima se navode svećenici Hashu i Izak, tajnik Efrem, podđakon Papa, laici Daduk i Durdan te Papa, Abdasov brat. Prijepisi tih imena nisu jednaki, pa ih treba uzeti kao nesigurno sačuvan popis njegove pratnje, a ne kao do kraja utvrđenu prozopografiju. Predaja ipak složno čuva temeljnu misao da Abdasovo mučeništvo nije bilo izdvojena smrt jednoga čovjeka, nego dio nasilja nad više članova perzijske Crkve.
Mučenik i spomendan
Abdas se časti kao svetac i mučenik u starijoj, predkongregacijskoj tradiciji štovanja. Dostupni zapisi navode njegovo čašćenje u Katoličkoj Crkvi, istočnom pravoslavlju i orijentalnim pravoslavnim Crkvama. To zajedničko pamćenje ne uklanja razlike u pojedinim hagiografskim pojedinostima, ali potvrđuje trajnost njegova imena u crkvenim tradicijama.
Ni datum spomena nije posve jedinstven. U zaglavljima lokalno sačuvanih zapisa stoji 31. ožujka, dok njihov pripovjedni tekst navodi 16. svibnja. Kako ovdje nema provjere koja bi jednu od tih oznaka potvrdila pred drugom, oba se datuma navode kao postojeće predaje, bez proglašavanja jednoga jedinim sigurnim spomendanom.
U Abdasovu se spomenu ne slavi neprijateljstvo prema drugoj vjeri, nego postojanost kršćanina pred nasiljem i cijenom koju je njegova zajednica platila u sukobu s vlašću. Njegovo mučeništvo podsjeća da vjernost Kristu ne daje pravo na prezir drugih, nego od svjedoka traži istinu, odgovornost za vlastita djela i spremnost podnijeti posljedice bez odricanja od vjere.
