Sveti Abbán

Sveti Abbán, u staroirskome Abbán moccu Corbmaic, a na latinskome Abbanus, irski je opat čije je štovanje ukorijenjeno u dvama mjestima: Mag Arnaideu, danas povezanu s Adamstownom u grofoviji Wexford, i Cell Abbáinu, današnjem Killabbanu u grofoviji Laois. Stari irski martirologiji spominju ga 27. listopada, a bilježe i 16. ožujka. O njegovu se osobnom životu ne može reći mnogo sa sigurnošću, ali je spomen njegova imena i veza tih dvaju crkvenih središta dostatna da pokaže trajnost njegova kulta u ranosrednjovjekovnoj Irskoj.

Dva središta jednoga štovanja

Glose uz zapise u Félire Óengusso, starome irskom kalendaru svetaca, povezuju Abbána i s Mag Arnaideom na području roda Uí Chennselaig i s Cell Abbáinom na području Uí Muiredaiga. Mag Arnaide nalazio se na jugoistoku Irske, nedaleko od New Rossa, a Cell Abbáin u unutrašnjosti otoka. Ta dva mjesta prije svega svjedoče o žarištima štovanja koja su se tijekom predaje vezala uz Abbánovo ime; ne tvore pouzdan zemljovid njegova osobnog životnog puta.

Učenjaci su se razilazili u tumačenju toga odnosa. Bolandisti su držali da su se u vrlo rano doba stopila dvojica svetaca: Abbán iz Mag Arnaidea, slavljen 16. ožujka, i Abbán iz Cell Abbáina, slavljen 27. listopada. W. W. Heist i Charles Plummer odbacili su takvo strogo razdvajanje. Sačuvana građa tako pokazuje jedan povijesno složen kult s dva središta, dok pitanje osobe ili osoba iza istoga imena ostaje otvoreno.

Ime, rod i kasni životopisi

Irske genealogije smještaju Abbána u rod Uí Chormaic, koji se naziva i Moccu Chormaic ili Dál Chormaic. Jedna genealogijska predaja navodi Laignecha kao njegova oca i povezuje niz predaka s Cú Corbom. Budući da su genealogije vjerojatno sastavljane u korist Cell Abbáina, više govore o ustanovi i njezinim pravima nego o Abbánovoj obitelji.

Sačuvana su tri prikaza njegova života: dva na latinskome i jedan, nepotpun, na irskome jeziku. Latinski se tekstovi nalaze u Codexu Dublinensisu i Codexu Salmanticensisu, a irski je sačuvan u dvama rukopisima. Vjerojatno se oslanjaju na latinski predložak nastao oko 1218. godine, koji se povezuje s Albinom O'Molloyem, biskupom Fernsa. To je mnogo stoljeća nakon vremena u koje ga predaja smješta. Životopisi zato više otkrivaju crkvene i političke prilike svojega nastanka nego što dopuštaju potpunu rekonstrukciju Abbánova života.

U tim se tekstovima pojavljuje drukčije podrijetlo: Abbán je navodno sin Cormaca, kralja Leinstera, a majka mu je Mílla, sestra svetoga Íbara. Predaja mu pripisuje i nekoliko braće biskupa te srodstvo sa svetom Gobnait. Popisi sestara pritom nisu jednaki: različiti izvještaji uz Gobnait navode i druga imena. Veza s Gobnait ostala je osobito živa u predaji o Ballyvourneyju u grofoviji Cork, gdje se njegov grob smješta blizu njezine crkve ili samostana. Kasnije redakcije čak kažu da je Abbán osnovao to mjesto i predao ga sestri, ali za takvu se pojedinost ne može ponuditi neovisna povijesna potvrda.

Što predaja pripisuje opatu

Životopisi Abbána prikazuju kao čovjeka velike pobožnosti i kao utemeljitelja crkava. Po njima je s biskupom Íbarom putovao u Rim, a nakon drugoga putovanja počeo osnivati crkve po Irskoj. Tako mu se pripisuju Cell Ailbe u grofoviji Meath, Camross u Laoisu i samostan u Nurneyju u grofoviji Carlow. U Nurneyju je sačuvan rani visoki križ, ali on sam po sebi ne dokazuje Abbánovo utemeljiteljstvo. Te predaje pokazuju kako su različite zajednice svoje crkveno pamćenje povezivale s njegovim imenom.

Isti životopisi pripovijedaju o putovanjima, opasnostima na moru, spašavanju dječaka iz rijeke, zaštiti stoke i očuvanju knjige Svetoga pisma u snijegu. Takve pripovijesti pripadaju hagiografskomu jeziku kojim su srednjovjekovni pisci izražavali svetčevu blizinu Bogu i njegovu brigu za ljude. Ne mogu se provjeriti kao povijesni događaji. Još jasnije upozorava kronologija: Abbán se u tekstovima susreće s osobama od svetoga Patrika i Íbara do Brendana, Kolumbe, Grgura Velikoga, Munnua i Molinga. Takav bi niz obuhvatio više od tri stoljeća te pokazuje da su pisci povezivali različite tradicije, a ne bilježili suvremeni životopis.

Životopis također povezuje Abbána s Abingdonom u Engleskoj i tumači ime grada kao „Abbánov grad”. To je književna, a ne povijesna etimologija. Vjerojatno je nastala u ozračju irsko-normanskih prijepora, kada je Ferns nastojao istaknuti starinu i širinu svojih crkvenih veza. Ne daje razlog da se Abbán ubraja među povijesne misionare Abingdona.

Spomen i nasljeđe

Martirologij iz Tallaghta, Félire Óengusso i Martirologij Gormana navode oba Abbánova datuma: 16. ožujka i 27. listopada. Životopisi potonji datum tumače kao dan njegove smrti, dok Martirologij Donegala spominje samo 16. ožujka. U crkvenome se kalendarskom pamćenju najčešće navodi 27. listopada, a 16. ožujka ostaje stariji dodatni spomen.

Pjesnički zapisi u Félire Óengusso slave ga slikom „anđeoskoga zlatnog grma” i nazivaju ga opatom okruženim zajednicom. To su najstariji i najčvršći obrisi njegova lika: Abbán je redovnički poglavar čije je ime okupljalo vjernike i crkvene zajednice na dvama irskim područjima. Godina smrti, često navedena kao oko 520., ostaje nesigurna zbog proturječnih kasnijih predaja.

Abbánovo štovanje podsjeća da svetost nije sačuvana samo u potpunim životopisima. U njegovu slučaju Crkva pamti opata kroz molitveni spomen, mjesta koja su čuvala njegovo ime i predaju koja je, unatoč svojim nejasnoćama, sačuvala zahvalnost za život posvećen Bogu i služenju zajednici.