Sveti Abamun iz Tarnuta

Sveti Abamun iz Tarnuta ubraja se među koptske mučenike čiji se spomen slavi 3. kolovoza, odnosno 27. epipa po koptskome kalendaru. Predaja ga veže uz Tarnut, poznat i kao Therenuti, i pamti ga kao kršćanina koji je javno ispovjedio Krista te podnio mučenje i smrt.

Njegova pripovijest dolazi iz Sinaksara Mihaela iz Atriba, sastavljenoga oko 1240. godine, dok događaje smješta u IV. stoljeće. Zato se čvrsti podatci svode na ime, Tarnut, mučenički spomen i kasnu sinaksarsku predaju; pojedinosti o postupku, putu i sudionicima ostaju predajne.

Ime i Tarnut

Ime se javlja u oblicima Abāmūn, Abamoun i Abamune, a povezuje se s imenom drevnoga egipatskog božanstva Amona. Takva imena svjedoče o kulturnom svijetu egipatskoga kršćanstva, u kojem su se stariji jezični oblici održali i nakon prihvaćanja kršćanske vjere.

Odrednica iz Tarnuta razlikuje ga od drugih mučenika istoga imena. Izvori navode arapski oblik طرنوط i koptski ⲑⲉⲣⲉⲛⲟⲩϯ. Ne znaju se njegova obitelj, zanimanje, dob, krštenje ni datum rođenja.

Pred upraviteljem

Sinaksar pripovijeda da je Abamun došao u Gornji Egipat usred progona kršćana. Ondje je sam stupio pred Arijana, upravitelja Ansene, i izjasnio se kršćaninom. Ne zna se zašto je napustio Tarnut ni koliko je dugo ondje boravio, ali predaja jasno prikazuje njegov slobodan izlazak pred vlast, a ne slučajno uhićenje.

Isti tekst navodi udarce, čavle zabijene u tijelo, željezne češljeve i vješanje. To su teški i ustaljeni motivi mučeničkih pripovijesti, ne neovisno sačuvan sudski zapis. U njima predaja čuva Abamunovo odbijanje da se pod prisilom odrekne Krista.

Ansena, Aleksandrija i Teofila

Nakon mučenja u Anseni, prema pripovijesti, Arijan je Abamuna poslao u Aleksandriju. Ondje njegov primjer ohrabruje druge kršćane na mučeništvo. Među njima je Teofila, djevojka koja je ukorila upravitelja i njegove pristaše zbog idolopoklonstva. Predaja kaže da su je bacili u vatru, da joj vatra nije naudila te da je potom pogubljena odrubljivanjem glave.

Za Teofilu nema dovoljno podataka da bi se poistovjetila s drugim sveticama toga imena. Ona pripada istoj kasnoj mučeničkoj predaji i u njoj pokazuje da Abamunovo ispovijedanje nije ostalo bez odjeka među kršćanima oko njega.

U Aleksandriji su, prema istom izvještaju, Abamunu odsjekli udove, a zatim ga pogubili odrubljivanjem glave. Predaja tako povezuje Tarnut s njegovim podrijetlom, Ansenu s ispitivanjem i Aleksandriju s mučeničkom smrću. Godina 372. pojavljuje se u pojedinim sažetim zapisima, ali pripovijest ne objašnjava njezinu podlogu; smrt se zato navodi samo u okviru IV. stoljeća.

Razlikovanje imena i spomen

Sinaksar spominje i Abamuna iz Tukha, također mučenika. Drugi popis egipatskih mučenika navodi Abamuna mučena u Aleksandriji; možda je riječ o svetcu iz Tarnuta, ali podudarnost nije dokazana. Ni crkva svetoga Abamuna ne može se samo po naslovu pripisati jednomu od njih. Odrednica iz Tarnuta čuva njegov zaseban spomen.

Abamun iz Tarnuta nije ni Abanoub, drugi egipatski mučenik s vlastitom predajom i spomendanom. Sličnost imena i zajednički egipatski okvir ne stvaraju isti identitet.

Njegov spomen čuva čovjeka iz Tarnuta koji je, prema sinaksarskoj predaji, pred progoniteljem ispovjedio Krista i umro u Aleksandriji. Ustrajnost koju mu pripisuje predaja postala je snaga drugima: ne slava podnesenoga nasilja, nego vjernost koja se nije dala slomiti.