Sveti Abakum

Sveti Abakum, u latinskim i engleskim zapisima poznat kao Abachum ili Abacum, pripada skupini mučenika koju s njim čine Maris ili Mario, Marta i Audifaks. Sačuvani izvori ne donose zaseban prikaz njegova života. Kasnija ga predaja pamti kao sina u obitelji čije je zajedničko svjedočanstvo utkano u rano kršćansko sjećanje Rima.

Ime i drevni spomen

Hrvatski oblik Abakum povezuje nekoliko stranih inačica istoga imena: Abachum, Abacum i u jednom domaćem zapisu Abahum. Te varijante ne označuju različite svece. Abakum je zasebno imenovan član četveročlane skupine, ali njegova se uspomena od početka čuva zajedno s ostalim mučenicima.

Najstariju jezgru njihova spomena čine imena, grobno mjesto na području Ad Nymphas uz Via Corneliju i dan ukopa, koji izvori smještaju na 19. ili 20. siječnja. Rimski martirologij spominje ih 19. siječnja. Godine 1969. više nisu zadržani u Općem rimskom kalendaru jer se o njihovu životu nije moglo utvrditi mnogo više od te drevne jezgre. Njihov je spomen ipak ostao u martirologiju.

Predaja o obitelji i mučeništvu

Pasija zapisana u 6. stoljeću pripovijeda da su Maris i Marta s dvojicom sinova, Audifaksom i Abakumom, iz Perzije došli u Rim. Pomagali su progonjenim kršćanima i pokapali tijela mučenika. Zbog toga su ih vlasti privele pred suca kojega različite inačice nazivaju Muscijanom ili Marcijanom.

Predaja kaže da su ih pokušali prisiliti da se odreknu kršćanske vjere. Maris i sinovi pogubljeni su odrubljivanjem glave uz Via Corneliju, a njihova su tijela potom spaljena. Marta je ubijena na mjestu zvanom Nimpha ili Nymphae Catabassi, oko trinaest milja od Rima, i bačena u zdenac. Te pojedinosti potječu iz kasne pasije, a ne iz suvremenoga sudskog ili povijesnog zapisa.

Abakumova dob, služba i osobne riječi nisu sačuvane. Predaja ga opisuje kao mučenika perzijskoga podrijetla koji je umro u Italiji, odrubljivanjem glave. Njegov se lik zato pojavljuje ondje gdje se okuplja cijela obitelj: u pomaganju progonjenima, u ustrajnosti pred prisilom i u zajedničkoj smrti.

Vrijeme mučeništva

Godina 270. često se navodi kao godina smrti skupine, dok stari martirologiji događaj smještaju između 268. i 270. Neke ga inačice povezuju s Klaudijem II., a druge s Aurelijanom. Budući da se ti podatci ne podudaraju, Abakuma je sigurnije smjestiti u predaju 3. stoljeća nego uz jednoga pouzdano utvrđenog progonitelja.

Grob, relikvije i čašćenje skupine

Prema predaji, rimska kršćanka Felicita prikupila je ostatke Marisa i dvojice sinova te Martino tijelo iz zdenca. Potajno ih je pokopala na svojem posjedu u Buxusu, današnjoj Boccei, 20. siječnja. Ondje je poslije nastala crkva, a mjesto je u srednjem vijeku privlačilo hodočasnike.

Kasniji zapisi govore o prijenosu dijelova relikvija u rimske crkve Sant'Adriano al Foro i Santa Prassede, zatim u Seligenstadt i opatiju Prüm. U Prümu je starija relikvijarna škrinja uništena potkraj 18. stoljeća, a sadašnja potječe iz 19. stoljeća. Svi ti navodi prate relikvije skupine; nijedan ne izdvaja Abakumove ostatke.

Zajedničko se štovanje vidi i u rimskom naslovu crkve Santi Mario e Compagni Martiri — Sveti Mario i drugovi mučenici. Abakumov se spomen tako čuva u zajedništvu s ostalom trojicom, bez brisanja njegove osobne pripadnosti toj skupini.

Svjedočanstvo koje ostaje

Spomendan 19. siječnja čuva Abakumovo ime u zajedništvu s ljudima s kojima je, prema predaji, dijelio dom, služenje i mučeništvo. Njihova priča povezuje vjeru s konkretnim djelom milosrđa: nisu se sklonili od progonjenih, nego su im pomagali i dostojno pokapali mrtve. Upravo je ta vjernost Kristu i bližnjemu ostala središte njihova zajedničkog crkvenog spomena.