Svete Perpetua i Felicita

Svete Perpetua i Felicita bile su dvije različite žene koje su u zatočeništvu i mučeništvu postale nerazdvojne svjedokinje iste vjere. Pogubljene su u Kartagi 7. ožujka 203., zajedno s Revokatom, Saturninom, Sekundulom i Saturom. Perpetua je bila mlada, obrazovana žena iz ugledne obitelji i majka dojenčeta. Felicita je bila ropkinja i u trenutku uhićenja trudnica. Razlike u njihovu društvenom položaju u rimskome svijetu bile su velike, ali pred prijetnjom smrti stajale su kao članice iste kršćanske zajednice.

Njihova je povijest poznata zahvaljujući djelu Muka Perpetue i Felicite, jednom od najstarijih i najdragocjenijih izvještaja o ranokršćanskim mučenicima. Posebnu mu vrijednost daje dio pripovijesti napisan u prvome licu, koji se pripisuje samoj Perpetui. U njemu ne govori udaljeni promatrač, nego zatočena žena koja opisuje strah, obiteljsku bol, snove i odluke. Završni dio sastavio je drugi pisac, čiji identitet nije sigurno utvrđen. Tradicionalno povezivanje toga urednika s Tertulijanom ostaje nepotvrđeno.

Vibija Perpetua imala je oko dvadeset i dvije godine. Bila je udana i dojila je malenoga sina. Uhićena je kao katekumena, odnosno kao osoba koja se pripremala za krštenje. S njom je bila Felicita, trudna ropkinja koja je također pripadala skupini katekumena. U zatvoru su se nalazili i njihovi drugovi Revokat, Saturnin i Sekundul, a Satur im se pridružio dragovoljno jer ih je poučavao i želio dijeliti njihovu sudbinu. Zatočeni su u doba cara Septimija Severa i osuđeni zbog kršćanske vjere.

Zatvor je za Perpetuu bio mjesto tjelesne tjeskobe i teške brige za dijete. Opisala je tamu, vrućinu i grubost stražara, ali i olakšanje kada su kršćanski đakoni ishodili blaži postupak. Najviše ju je mučilo odvajanje od sina. Kada joj je dijete neko vrijeme dovedeno i kada ga je mogla dojiti, tamnica joj se učinila podnošljivijom. U takvim okolnostima ona i njezini drugovi primili su krštenje. Perpetua je u svojoj molitvi tražila snagu za ono što dolazi, svjesna da je čekaju sud i smrt.

Najbolniji sukob nije vodila s tamničarima nego s ocem. On ju je više puta nagovarao da se odrekne kršćanskoga imena i spasi život. Pozivao se na njezinu mladost, na obitelj, na vlastitu starost i na dijete kojemu je bila potrebna. Perpetua nije prezirala očevu patnju; upravo njezin zapis pokazuje koliko ju je ranjavala. Ipak, smatrala je da ne može sebe nazvati drukčije nego kršćankom. Kada ju je upravitelj na saslušanju pozvao da prinese žrtvu za carevo zdravlje, odbila je. Na izravno pitanje je li kršćanka odgovorila je potvrdno.

Felicita je u isto vrijeme nosila drukčiju kušnju. Bila je u osmom mjesecu trudnoće i bojala se da neće biti pogubljena zajedno s ostalima, jer rimski zakon nije dopuštao izvršenje smrtne kazne nad trudnicom. Za nju odgoda nije značila izbavljenje, nego opasnost da poslije umre sama, odvojena od drugova. Zajednica se za nju molila. Tri dana prije predviđenoga pogubljenja rodila je djevojčicu. Prema izvještaju, dijete je prihvatila i odgojila jedna kršćanka. Felicita je tako gotovo neposredno iz porođajnih bolova krenula prema areni.

Pripovijest pamti i razgovor tijekom poroda. Kada je stražar čuo Felicitine jauke, podrugljivo ju je pitao kako će podnijeti zvijeri ako sada toliko trpi. Odgovorila je da sada trpi ona, a u areni će u njoj trpjeti Krist za kojega ona podnosi muku. Njezine riječi nisu poricanje boli. Naprotiv, izgovara ih žena koja je upravo iskusila njezinu punu snagu. U njima je izraženo pouzdanje da mučeništvo ne mora nositi sama.

Perpetuini snovi također su usmjeravali njezino razumijevanje događaja. U jednome je vidjela ljestve koje vode u nebo, okružene oružjem, te zmaja pod njima. U drugome je sebe vidjela kako u areni pobjeđuje egipatskoga protivnika. Te slike nije shvatila kao obećanje tjelesnoga spasa, nego kao potvrdu da se njezina prava borba tiče vjernosti. Izvještaj čuva i njezinu molitvu za umrloga brata Dinokrata, čija se patnja u kasnijemu viđenju pretvara u mir. Snovi tako otkrivaju unutarnji svijet žene koja se priprema za smrt, a ne tek kronologiju njezina suđenja.

Pogubljenje je priređeno u sklopu javnih igara za rođendan Gete, careva sina. Muškarci su izvedeni pred zvijeri, dok su Perpetua i Felicita zajedno izložene divljoj kravi. Takav je prizor trebao poniziti njihovo tijelo i zabaviti gledatelje. Životinja ih je oborila i ranila, ali ih nije usmrtila. Predaja posebno pamti Perpetuinu pribranost: nakon pada namjestila je razderanu odjeću i pomogla Feliciti ustati. U trenutku osmišljenom kao javno poniženje dvije su žene sačuvale dostojanstvo i uzajamnu brigu.

Nakon napada zvijeri mučenici su dokrajčeni mačem. Perpetua je, prema izvještaju, neiskusnu gladijatoru pomogla usmjeriti oštricu prema svojemu grlu. Taj prizor ne treba pretvarati u priču o neosjetljivosti na smrt. Cijela pripovijest govori o stvarnoj boli: o ocu koji moli, majci odvojenoj od djeteta, ropkinji u porodu i prijateljima koji čekaju arenu. Njihova se hrabrost sastojala u tome što unatoč toj boli nisu zanijekali pripadnost Kristu niti napustili jedni druge.

Perpetua je ostavila jedinstven osobni glas, dok o Feliciti znamo manje jer nije sačuvan njezin vlastiti zapis. Ta neravnoteža u izvorima ne umanjuje Felicitinu važnost. Ona je u zajednici zapamćena imenom, uz Perpetuu, iako je rimsko društvo ropkinji davalo malo javnoga prostora. Njihovo zajedničko štovanje stoga nosi snažnu poruku: obrazovana plemkinja i porobljena žena jednako su priznate kao mučenice.

Štovanje Perpetue i Felicite razvilo se vrlo rano. Njihova su imena ušla u Rimski kanon mise, a u Kartagi su bile povezane s bazilikom podignutom nad mjestom ukopa mučenika. Spomen 7. ožujka čuva sjećanje na dvije žene i njihove drugove, ali i na zajednicu koja ih je podupirala u zatvoru. Perpetua i Felicita ostaju bliske upravo zato što nisu prikazane kao nedodirljive junakinje. One su majke koje osjećaju bol, žene zahvaćene nepravednim poretkom i vjernice koje slobodu nalaze u odluci da savjest ne predaju strahu.