Svete Perpetua i Felicita

Prvi zapisi o mučeništvu u sjevernoj Africi potječu iz 180. godine, kada je dvanaest kršćana bilo izvedeno pred sud i pogubljeno zbog svoje vjere. Nakon tih prvih mučenika, kršćanska je vjera u sjevernoj Africi sve više jačala i novi su obraćenici postajali česta pojava. U nastojanju da uspori rast kršćanstva, rimski car Septimije Sever izdao je odredbu kojom je podanicima Rimskoga Carstva zabranio obraćenje. Ako bi se ipak obratili, davala im se prilika da se odreknu svoje vjere i iskažu čast rimskim bogovima. Ako bi to odbili, bili bi pogubljeni. Godine 203. u rimskom gradu Kartagi, na području današnjeg Tunisa, bilo je uhićeno pet katekumena koji su se pripravljali za krštenje. Među tim katekumena bile su i dvije mučenice koje danas častimo.

Vibija Perpetua imala je dvadeset i dvije godine i bila je udana plemkinja u vrijeme svojega uhićenja. Bila je i majka, jer je nedavno rodila sina kojega je još dojila. Njezin je otac bio poganin, ali majka i jedan brat bili su kršteni kršćani. Drugi se brat zajedno s Perpetuom pripravljao za krštenje, a treći je brat već bio umro kao poganin. Perpetuu je dotaknuo Krist te je odlučila postati kršćankom, ali je bila uhićena prije svoga krštenja. Njezin joj je otac poganin došao u tamnicu i usrdno je molio da se odrekne kršćanske vjere i odbije krštenje kako bi spasila život i mogla podizati svojega sina. Perpetua taj razgovor bilježi ovako: „Oče, vidiš li ovu posudu koja ovdje leži, da je maleni vrč ili nešto drugo? Može li se zvati ikakvim drugim imenom osim onoga što jest?” A on reče: „Ne.” „Tako ni ja sebe ne mogu zvati drukčije nego onim što jesam: kršćanka” (Muka svetih Perpetue i Felicite). Nekoliko dana poslije Perpetua je potajno krštena u tamnici.

Dok je bila u tamnici, Perpetuino je srce čeznulo za njezinim djetetom. Na njezinu radost, donijeli su joj dojenče da ga može podojiti. Kad se to dogodilo, rekla je: „Moja se tamnica odjednom pretvorila u palaču i radije bih bila ondje nego igdje drugdje.”

Felicita, ropkinja, također je bila mlada žena i trudna u vrijeme svojega uhićenja. Jedan je očevidac zapisao: „Felicita se bojala da joj možda neće biti dopušteno trpjeti zajedno s ostalima, jer se trudnice nisu slale u arenu. Ipak, u tamnici je rodila kćer koju je odmah posvojio jedan od njihovih suvjernika kršćana.”

Kad su te hrabre žene stale pred svoga suca, pojavio se Perpetuin otac s njezinim djetetom i molio je da se odrekne Krista, spasi život i ostane uz svojega sina. I sudac ju je nagovarao: „Poštedi sijede vlasi svoga oca. Poštedi nježne godine svoga djeteta. Prinesi žrtvu za blagostanje careva.” Perpetua je odbila. Kad su je izravno upitali je li kršćanka, odgovorila je: „Da, jesam.” Tada se njezin otac nasilno umiješao, ali ga je straža udarila. Kad je to vidjela, Perpetui se srce slomilo. Poslije je pripovijedala: „Osjetila sam to kao da sam ja sama bila udarena, tako me duboko zaboljelo gledati kako se s mojim ocem tako postupa u njegovoj starosti.” Sudac je izrekao presudu i svi su bili osuđeni na smrt od divljih zvijeri. Ipak, bili su ispunjeni velikom radošću dok su se vraćali u tamnicu. Nakon osude Perpetui više nije bilo dopušteno vidjeti njezina sinčića.

Na dan svojega mučeništva Perpetua i Felicita pošle su u arenu uzdignute glave i radosna duha. S njima su bili Revokat, Felicitin drug u ropstvu, te dvojica slobodnjaka, Saturnin i Sekundul. Muškarci su prvi poslani u arenu da ih rastrgaju leopard, divlji vepar i medvjed. Saturnin je posljednji ostao na nogama. Kad ga je drugi leopard napao i kad je krv potekla, mnoštvo je povikalo: „Sada je dobro kršten!”

Potom su Perpetua i Felicita bile izvedene u arenu, a na njih je puštena divlja krava kao ruglo njihovu majčinstvu i dojenju. Zvijer ih je teško ranila, ali ih nije usmrtila, pa je bio poslan krvnik. Perpetua je viknula svojemu bratu: „Ostanite čvrsti u vjeri i ljubite jedni druge. Ne dopustite da vam naše patnje budu kamen spoticanja.” Zatim je opazila strah u očima krvnika pa je njegov mač usmjerila na svoj vrat, i te su mlade žene primile svoju vječnu nagradu.

Perpetua i Felicita bile su obje tek mlade majke u vrijeme svojega mučeništva. Ljubile su svoju novorođenu djecu nježnom ljubavlju. Ali ljubile su i svojega Boga, kojega su obje nedavno upoznale. Bile su prisiljene izabrati: ili odbaciti Krista i ostati da podižu svoju djecu, ili ostati kršćanke i ostaviti svoju djecu. S herojskom hrabrošću i vjerom ostale su vjerne oboma. Ostale su vjerne Kristu, umirući kao mučenice, a svoju su najveću majčinsku dužnost ispunile time što su svojoj djeci dale herojsko svjedočanstvo vjere. Možemo se samo nadati da su, kad su njihova djeca odrasla i slušala pripovijesti o ljubavi svojih majki prema Bogu, bila nadahnuta i poželjela nasljedovati kršćansku vjeru svojih majki.

Stavite se u isti taj položaj. Biste li imali hrabrosti suočiti se sa smrću? Biste li mogli ostati vjerni svojoj ispovijesti vjere pod tako silnim emocionalnim i obiteljskim pritiscima? Molite se tim svetim majkama i podsjetite se da je najveći dar koji možemo predati drugima svjedočanstvo naše vjere u Krista. Život je prazan ako Krist nije ljubljen i ispovijedan, a smrt gubi svoj žalac kada naši životi pripadaju Kristu.