Sveta Zita

Sveta Zita pokazuje da svetost može sazrijevati u poslu koji se ponavlja iz dana u dan i koji drugi lako previde. Gotovo cijeli život služila je u jednom kućanstvu u Lucci. Molitvu nije suprotstavljala radu: vjerovala je da se odanost Bogu potvrđuje marljivošću, poštenjem i brigom za siromašne. Zato njezin lik daje dostojanstvo kućnomu radu i svima čija služba ostaje skrivena.

Rodila se vjerojatno oko 1218. u Monte Sagrati, selu nedaleko od Lucce u Toskani, u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Dio izvora navodi 1212.; oba su datuma nesigurna, no 1218. podupire većina lokalne građe. Već s dvanaest godina otišla je u Luccu i postala služavka u domu Fatinellijevih, imućne obitelji trgovaca svilom i vunom.

U toj je kući ostala gotovo pet desetljeća. Rano je ustajala kako bi prije posla sudjelovala na misi u obližnjoj crkvi San Frediano, a zatim je savjesno obavljala povjerene zadaće. Drugi su se služitelji isprva rugali njezinoj pobožnosti, a poslodavci nisu uvijek razumjeli njezinu darežljivost. Zita nije odgovorila ogorčenošću. Povjerenje je stjecala strpljivim i pouzdanim radom te joj je s vremenom povjereno upravljanje kućanstvom.

Njezina ljubav prema siromašnima nije bila odvojena od svakodnevnih obveza. Dijelila je vlastitu hranu i dio zarade, posjećivala potrebite, a predaja pamti da je svoj ležaj ustupala ženama bez skloništa. U kasnijim godinama, kada je bila oslobođena dijela kućanskih poslova, više se posvetila bolesnima, siromašnima i zatvorenicima. Tako napredovanje u kućnoj službi za nju nije značilo udaljavanje od onih koji su imali manje, nego veću slobodu da im pomogne.

Oko njezine su se dobrote razvile brojne legende. Govorilo se da su anđeli ispekli kruh dok je ona molila ili pomagala potrebnomu, da se potrošena zaliha hrane čudesno obnovila te da se kruh skriven za siromahe pretvorio u cvijeće. Slične se pripovijesti susreću i u životima drugih svetaca. Ne moraju se čitati kao zapisnici o događajima; one slikovito izražavaju ono što je zajednica prepoznala u Ziti — uvjerenje da djelo milosrđa ne osiromašuje kuću koja je otvorena Bogu.

Druga predaja govori o ogrtaču koji joj je gospodar povjerio za hladnoga jutra. Zita ga je u crkvi dala promrzlomu siromahu, a nepoznati ga je čovjek poslije vratio. Pučka je pobožnost u prosjaku prepoznala anđela. Povijesnu pojedinost nije moguće potvrditi, ali priča dobro čuva napetost njezina služenja: ljubav prema siromahu nije ukidala odgovornost za tuđe vlasništvo. Zita je osjećala teret odluke i nije dobrotu koristila kao izgovor za nemar.

Umrla je 27. travnja, vjerojatno 1278., u domu Fatinellijevih. Dva izvora navode 1272., pa ni godinu smrti ne treba prikazivati kao posve sigurnu. Oko njezina groba u bazilici San Frediano brzo se razvio pučki kult, koji se iz Lucce proširio drugim dijelovima Europe. Papa Lav X. odobrio je mjesno liturgijsko štovanje početkom 16. stoljeća, a papa Inocent XII. potvrdio je njezin kult 5. rujna 1696. U Rimski martirologij uvrštena je 1748.

Zita se prikazuje u radnoj odjeći, s ključevima, kruhom ili košarom. Zaštitnica je kućnih pomoćnika i pomoćnica, domaćica, poslužitelja i grada Lucce, a pučka joj se pobožnost obraća i pri traženju izgubljenih ključeva. Najvažniji od tih znakova ipak nije predmet koji drži, nego način na koji je živjela povjerenu službu: posao je obavljala kao odgovornost pred Bogom, a kuću nije zatvarala pred nevoljom izvan njezinih vrata.

Spomendan svete Zite slavi se 27. travnja. Njezin život ne veliča društvenu nejednakost niti traži da se podnese svaka nepravda bez glasa. On svjedoči da dostojanstvo osobe ne ovisi o društvenom položaju i da svakodnevni rad može postati mjesto slobodne ljubavi. Zita je svetost doma pokazala ondje gdje se ona stvarno gradi: u pouzdanosti, pravednosti i kruhu podijeljenu s gladnim.