Sveta Terezija od Los Andesa
- Slavi se
- 12. travnja
Sveta Terezija od Los Andesa živjela je manje od dvadeset godina, ali njezina svetost nije bila nagli bijeg iz običnoga života. Rasla je kroz borbu s vlastitom naglošću, kroz obiteljske odnose i kroz odluku da ljubav prema Kristu postane strpljiva dobrota prema ljudima.
Rođena je 13. srpnja 1900. u Santiagu u Čileu kao Juana Enriqueta Josefina Fernández Solar, četvrto od šestero djece. Odrastala je u imućnoj obitelji, školovala se kod redovnica Presvetoga Srca, voljela glazbu, plivanje i sport. Njezini zapisi ne prikazuju bezgrešno mirno dijete: znala je biti tvrdoglava, tašta i nagla. Upravo zato njezin duhovni rast ima konkretnu težinu. Učila je zaustaviti srdžbu, tražiti oproštenje i usmjeriti pozornost od sebe prema drugima.
Na nju su snažno djelovali prva pričest i čitanje autobiografije svete Terezije iz Lisieuxa. Već kao djevojka željela se potpuno predati Bogu, ali je svoj poziv morala razlučiti i priopćiti obitelji. Otac joj je naposljetku dopustio ulazak u samostan bosonogih karmelićanki u Los Andesu. Ušla je 7. svibnja 1919. i uzela ime Terezija od Isusa.
U Karmelu nije provela ni godinu dana. Prihvatila je ritam molitve, rada i zajedničkoga života te u pismima obitelji i prijateljima govorila o radosti pripadanja Bogu. Ta pisma nisu bila bijeg od odnosa koje je ostavila, nego način da im iz klauzure ostane blizu i podijeli ono što je otkrivala: Kristova ljubav ne sužava srce, nego ga širi.
Početkom travnja 1920. teško se razboljela, prema tadašnjoj dijagnozi od tifusa. Budući da još nije dovršila redoviti novicijat, 7. travnja dopušteno joj je položiti zavjete na samrti. Umrla je 12. travnja, nekoliko mjeseci prije dvadesetoga rođendana.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1987., a svetom 21. ožujka 1993. Postala je prva čileanska svetica i prva svetica među bosonogim karmelićankama rođena izvan Europe. Njezin spomendan 12. travnja ne veliča kratkoću života samu po sebi. On pokazuje da je svaki dan dovoljan za jedan stvaran korak od sebičnosti prema darivanju i da potpuno pripadanje Bogu čovjeka čini sposobnijim ljubiti bližnje.
