Sveta Terezija Benedikta od Križa, Edita Stein

Edita Stein živjela je između knjižnica, učionica i samostanske tišine, ali njezin život nije tekao podalje od povijesti. Rođena u židovskoj obitelji, postala je jedna od važnih filozofkinja svojega naraštaja, zatim katolkinja i bosonoga karmelićanka Terezija Benedikta od Križa. Nacisti su je progonili kao Židovku i ubili u Auschwitzu-Birkenauu zajedno s njezinom sestrom Rosom. Crkva je časti kao sveticu i mučenicu. Njezina smrt pripada povijesti Šoe, u kojoj su ubijeni milijuni Židova; sjećanje na nju obuhvaća i poštovanje prema njima.

Rođena je 12. listopada 1891. u Breslauu, današnjem Wrocławu, kao najmlađe od jedanaestero djece. Taj je dan prema židovskome kalendaru bio Jom kipur, Dan pomirenja, što je obitelji ostalo osobito važno. Otac, trgovac drvom, umro je dok Edita još nije navršila dvije godine. Majka Auguste Stein preuzela je brigu za djecu i obiteljski posao. Bila je vjerna židovskoj vjerskoj praksi i kćeri je pružila snažan primjer ustrajnosti. Edita je, međutim, u mladosti prestala moliti i udaljila se od vjere. Željela je sama provjeriti ono što će prihvatiti kao istinito; ta ju je zahtjevnost usmjerila prema učenju i filozofiji.

Nakon završetka škole 1911. studirala je u Breslauu povijest, germanistiku i psihologiju, a filozofija ju je sve više privlačila. Zanimala su je i prava žena u društvu i obrazovanju. Godine 1913. otišla je u Göttingen kako bi slušala Edmunda Husserla, utemeljitelja fenomenologije. Njegov je pristup tražio pažljivo opisivanje iskustva prije brzih zaključaka o njemu. Za Editu to nije bio samo novi skup pojmova nego način da ozbiljno shvati stvarnost koja se otkriva čovjeku. U krugu Husserlovih učenika našla je poticaj za samostalan rad, a ubrzo se odlučila posvetiti pitanju empatije.

Prvi svjetski rat prekinuo je redovit tijek studija. Edita se prijavila za bolničku službu i kao dragovoljka Crvenoga križa njegovala ranjenike i bolesne vojnike. Ondje se susrela s krhkošću života i patnjom koja ne stane u teorijsku raspravu. Potom je dovršila doktorski rad o empatiji, obranjen 1916. u Freiburgu. Pitala je kako prepoznajemo iskustvo druge osobe, iako ono nije naše vlastito: kako znamo da netko trpi, raduje se ili se nada, a da njegovu nutrinu ne prisvajamo. Takvo je pitanje zahtijevalo i misaonu preciznost i pozornost prema drugome čovjeku. Nakon doktorata radila je kao Husserlova asistentica, uređujući i proučavajući zahtjevne filozofske rukopise.

Put prema sveučilišnoj profesuri ipak joj se nije otvorio. Unatoč izvrsnosti rada, žene su nailazile na prepreke pri habilitaciji i imenovanju na njemačkim sveučilištima. Edita je nastavila pisati, predavati i sudjelovati u raspravama. Njezina se pitanja nisu zaustavljala na akademskoj karijeri. Promatrala je ljude koji su vjeru živjeli ozbiljno, osobito kršćane čija je postojanost pred gubitkom doticala njezinu potragu. U filozofskim je razgovorima susretala katoličku misao; odluka o vjeri sazrijevala je postupno.

Ljeta 1921. boravila je kod prijateljice Hedwig Conrad-Martius i ondje čitala autobiografiju svete Terezije Avilske. Susret s karmelićankinim životom i molitvom postao je presudan za njezinu odluku da pristupi Katoličkoj Crkvi. Krštena je 1. siječnja 1922. Majci je taj korak nanio bol. Edita zbog krštenja nije prestala biti kći svoje obitelji ni pripadnica židovskoga naroda; kasnije je izričito govorila koliko joj je to podrijetlo važno.

Željela je ući u Karmel, ali je godinama ostala u obrazovnome radu. Od 1923. predavala je u školi sestara dominikanki u Speyeru. Poučavala je djevojke, održavala predavanja i pisala o odgoju i položaju žene. Vjera joj nije zatvorila filozofska pitanja. Prevodila je djela Tome Akvinskoga, osobito raspravu O istini, i istraživala kako se fenomenološka pozornost prema iskustvu može susresti s bogatom tradicijom kršćanske filozofije. U njezinim radovima razmišljanje o osobi, slobodi i pozivu nije bilo odvojeno od odgovornosti učiteljice prema učenicama.

U tekstovima o ženama zauzimala se za ozbiljno obrazovanje i stvarne mogućnosti djelovanja. Nije htjela da se vrijednost osobe mjeri samo društvenom ulogom koja joj je dodijeljena. Učiteljski posao davao je njezinim pitanjima svakodnevnu težinu: pred njom nisu bile zamišljene „osobe” iz filozofske rasprave, nego učenice s različitim darovima i budućnošću. Tako se i njezin raniji rad o empatiji nadovezivao na zrelije zanimanje za ljudsku osobu. Kada je čitala Tomu Akvinskoga, nije jednostavno napustila fenomenologiju; pokušavala je razumjeti što svaka od tih misaonih tradicija može reći o istini, slobodi i susretu s drugim čovjekom.

Godine 1932. počela je predavati na katoličkome institutu za pedagogiju u Münsteru. Taj je rad trajao kratko. Nakon Hitlerova dolaska na vlast 1933. nacistički su propisi sve snažnije isključivali Židove iz javnih službi i ustanova, pa je i Edita izgubila nastavničko mjesto. Krštenje je nije štitilo od rasne politike. Već u prvim mjesecima režima pisala je papi Piju XI. o sustavnoj mržnji prema Židovima i opasnosti da šutnja pred progonom postane suodgovornost. Upozorila je i na to da se nasilje vrši u državi koja se rado poziva na kršćanstvo, premda njezini postupci vrijeđaju pravdu i ljubav prema bližnjemu. Njezin apel pokazuje da je prepoznala ozbiljnost nasilja dok se ono još učvršćivalo. Nije utvrđeno da je papa osobno pročitao pismo.

U listopadu 1933. ušla je u samostan bosonogih karmelićanki u Kölnu. Pri primanju redovničkoga ruha 1934. uzela je ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je zavjete položila 1935., a doživotne 1938. Karmelski život donosio je molitvu, rad i zajedništvo, ali joj je omogućio i nastavak znanstvenoga pisanja. U Kölnu je radila na knjizi Konačno i vječno biće, promišljanju o ljudskome, ograničenom postojanju i Božjoj vječnosti u razgovoru s Tomom Akvinskim i suvremenom filozofijom. Bavila se i poviješću vlastite obitelji, želeći svjedočiti o židovskome životu u doba kada je nacistička propaganda o Židovima širila laži.

S majkom se nije lako razišla. Auguste Stein ostala je vjerna židovskoj vjeri, a Editin ulazak u Karmel produbio je njezinu tugu zbog kćerina obraćenja. Prema biografskim svjedočanstvima, tijekom posljednjega posjeta obitelji Edita je s majkom bila i u sinagogi. Nakon majčine smrti 1936. nastavila je pratiti položaj svoje braće i sestara, svjesna da nacistička prijetnja neprestano raste.

Nasilje pogroma u studenome 1938. pokazalo je kamo vodi državna mržnja. Karmelske su poglavarice nastojale Editu skloniti iz Njemačke; krajem godine prešla je u samostan u Echtu u Nizozemskoj. Ondje joj se pridružila sestra Rosa, koja je također primila krštenje i pomagala karmelićankama. Nova zemlja nije bila trajno utočište: nacisti su 1940. okupirali Nizozemsku. Rasne uredbe nastavile su određivati tko smije raditi, putovati i živjeti slobodno. Edita i Rosa bile su katolkinje, ali su za okupatora ostale Židovke koje treba pronaći i deportirati.

U Echtu je Edita pisala Znanost križa, djelo posvećeno svetom Ivanu od Križa. Ostalo je nedovršeno. U njemu križ nije tek pojam o kojemu se raspravlja: Edita istražuje kako se čovjek u vjeri približava Kristovu otajstvu, u kojemu se ljubav ne povlači pred patnjom. U isto vrijeme njezine bilješke i pisma pokazuju da nije zaboravila progon svojega naroda. Svoje je molitve povezivala sa sudbinom Židova, mirom svijeta i potrebama Crkve. Iza samostanskih zidova nije nestala njezina pozornost prema ljudima koji su bili ugroženi.

U ljeto 1942. deportacije Židova iz Nizozemske bile su u tijeku. Nizozemski katolički biskupi javno su prosvjedovali protiv njih; njihova je poruka pročitana u crkvama. Nacističke su vlasti odgovorile uhićenjem katolika židovskoga podrijetla koji su dotad bili izuzeti iz dijela mjera. Gestapo je 2. kolovoza došao i po Editu i Rosu. Obje su odvedene iz Echta te prošle kroz Amersfoort i sabirni logor Westerbork. Nekoliko dana poslije deportirane su prema Auschwitzu-Birkenauu. Povod za taj val uhićenja bio je odgovor okupatora na biskupski prosvjed, a temelj progona nacistička rasna politika usmjerena protiv Židova.

Edita i Rosa ubijene su u plinskoj komori u Birkenauu, zajedno s drugim deportiranima. Kao dan njihove smrti najčešće se navodi 9. kolovoza 1942.; dokumentacija logora taj datum smatra vjerojatnim. Njihova tijela nisu sačuvana za pokop. Ivan Pavao II. pri kanonizaciji je izričito podsjetio da je Edita odvedena zato što je bila Židovka i da se uz njezino ime valja s poštovanjem sjećati drugih žrtava Šoe.

Crkva je u Editi prepoznala sveticu i mučenicu. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom u Kölnu 1. svibnja 1987., a svetom u Rimu 11. listopada 1998. Govorio je o njoj kao o kćeri Izraela i kćeri Crkve te pozvao da njezin spomen jača razumijevanje između Židova i kršćana. Godine 1999. proglasio ju je suzaštitnicom Europe, uz svetu Brigitu Švedsku i svetu Katarinu Sijensku. U njoj je vidio svjedokinju poštovanja prema ljudima različita podrijetla i vjere, osobito važnu za kontinent obilježen ratom i genocidom.

Spomendan svete Terezije Benedikte od Križa slavi se 9. kolovoza. Njezina pitanja o istini i drugoj osobi ostala su u knjigama, a njezina smrt među žrtvama Birkenaua opominje koliko se brzo ljudsko dostojanstvo može pogaziti kada se čovjeka svede na podrijetlo.