Sveta Terezija Benedikta od Križa (Edita Stein)

Edita Stein bila je najmlađa od jedanaestero djece, od kojih je osmero preživjelo dojenačku dob. Rođena je u Breslauu u Njemačkoj kao kći pobožnih židovskih roditelja. Nakon Drugoga svjetskog rata Breslau je postao dio Poljske i danas se zove Wrocław. Editin otac umro je kad su joj bile samo dvije godine, pa je njezina majka kao udovica podizala djecu i pritom se pobrinula da Edita stekne izvrsno obrazovanje. Premda je njezina majka bila vjerna židovka, Edita je oko svoje četrnaeste godine odlučila da je agnostikinja, što je majci slomilo srce. Ta je odluka bila dio njezine dublje potrage za istinom. S devetnaest godina Edita je pohađala mjesno sveučilište i studirala filozofiju, psihologiju, povijest i njemački jezik. U dvadeset i drugoj godini otputovala je oko 300 milja na istok kako bi na Sveučilištu u Göttingenu u Njemačkoj studirala filozofiju kod glasovitoga profesora i utemeljitelja fenomenologije, Edmunda Husserla. Fenomenologija je intelektualna metoda koja nastoji ponuditi sustavan, jasan i nepristran opis svijeta onako kako ga se doživljava, umjesto da ga tumači iz teorijske ili apstraktne perspektive, kako je uobičajeno u drugim filozofskim pristupima.

Godine 1914. izbio je Prvi svjetski rat, a Edita se prijavila kao dragovoljka u Crveni križ, gdje je njegovala vojnike koji su bolovali od zaraznih bolesti. To joj je suosjećajno služenje dalo mnogo toga za razmišljanje tijekom te godine, a njezina razmišljanja i iskustva našla su mjesto u njezinoj doktorskoj disertaciji, koja se usredotočila na razumijevanje empatije iz fenomenološke perspektive. Doktorat je stekla na Sveučilištu u Göttingenu 1916., u svojoj dvadeset i petoj godini, a potom je slijedila svojega mentora, profesora Edmunda Husserla, na Sveučilište u Freiburgu, gdje je sljedeće dvije godine bila njegova asistentica u nastavi.

U to vrijeme u Njemačkoj doktorat nije bio dovoljan da bi netko postao sveučilišni profesor. Bilo je potrebno napisati i habilitaciju, drugu izvornu znanstvenu radnju nakon doktorata, koja je često uključivala i druge zahtjeve, poput držanja nastave, mentoriranja studenata ili javnih predavanja. Godine 1918. Edita je pokušala dovršiti svoju habilitaciju na Sveučilištu u Göttingenu, ali je njezin rad bio odbijen jer ženama tada nije bilo dopušteno postati sveučilišne profesorice.

Godine 1921., tijekom ljetnih praznika, Edita je boravila kod prijateljice Hedwig Conrad-Martius u Bergzabernu u Njemačkoj. Hedwig je također bila fenomenologinja i jedna od prvih žena pionirki njemačke filozofije. Nedavno je bila obraćena na katoličanstvo i u svojem je domu imala mnogo katoličkih knjiga. Za vrijeme boravka Edita je uzela autobiografiju svete Terezije Avilske i pročitala je. Nakon čitanja navodno je uskliknula: „Ovo je istina!“ Njezina potraga za istinom vodila ju je od židovstva do agnosticizma, preko suosjećajne skrbi za vojnike koji su trpjeli, preko filozofskoga istraživanja, i naposljetku do jedne od najblistavijih duhovnih spisateljica u povijesti Crkve. Premda sveta Terezija Avilska nije bila akademkinja poput Edite, Edita je prepoznala istinu kad ju je ugledala. Istine sadržane u autobiografiji svete Terezije promijenile su Editin život. Napustila je svoje mjesto uz profesora Husserla, upoznala katoličku vjeru i krštena je 1. siječnja 1922. u crkvi svetoga Martina u Bergzabernu u Njemačkoj. Od 1923. do 1931. Edita je u dominikanskom samostanu svete Magdalene u Speyeru u Njemačkoj djevojkama predavala povijest, filozofiju i njemački jezik. U to je vrijeme produbila svoje proučavanje katoličanstva, prevodeći na njemački dijelove svetoga Tome Akvinskoga i drugih katoličkih teologa i filozofa. Godine 1932. Edita je postala predavačica na Katoličkom institutu za znanstvenu pedagogiju u Münsteru, ali to nije dugo trajalo jer je nacistička vlada donijela antisemitske zakone koji su je prisilili na ostavku. Ipak, „A znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube; s onima koji su odlukom njegovom pozvani“ (Rim 8,28), i upravo se to dogodilo s Editom. Bez posla i tlačena od vlasti, u listopadu 1933. Edita je primljena u karmelićanski samostan Gospe od Mira u Lindenthalu, u Kölnu, u Njemačkoj. Uzela je redovničko ime sestra Terezija Benedikta od Križa, prema svetoj Tereziji Avilskoj i svetom Ivanu od Križa.

Kao karmelićanka, sestra Terezija Benedikta nastavila je svoje filozofsko proučavanje i pisanje. U Kölnu je napisala djelo „Konačno i vječno biće“, pokušaj sinteze i usklađivanja filozofije svetoga Tome Akvinskoga i fenomenologije Edmunda Husserla. Nakon što je Hitler 1933. došao na vlast, život Židova, pa i onih koji su iz židovstva prešli na katoličanstvo, postajao je u Njemačkoj sve opasniji. Godine 1938. karmelske poglavarice potajno su premjestile sestru Tereziju Benediktu i njezinu sestru Rosu, koja je nakon majčine smrti postala vanjska suradnica karmelićanki, u njihov samostan u Echtu u Nizozemskoj. Dok je bila u Echtu, sestra Terezija napisala je jednu od svojih najpoznatijih knjiga, „Znanost križa“, tumačenje otajstva Križa u svjetlu nauka svetoga Ivana od Križa, s upućivanjima na nauk svete Terezije Avilske.

Godine 1940. nacisti su napali Nizozemsku, a 1942. nizozemska biskupska konferencija izdala je izjavu koja je pročitana na svim misama, osuđujući naciste i njihovo tlačenje Židova. Kao odmazdu nacisti su uhitili sve katoličke obraćenike iz židovstva, uključujući sestru Tereziju Benediktu i njezinu sestru Rosu. Dana 9. kolovoza 1942. sestra Terezija i Rosa odvedene su u plinske komore u Auschwitzu, gdje su njihova smrtna tijela propala, ali su njihove duše pobijedile smrt i bile primljene u Nebo. Sveta Terezija Benedikta od Križa smatra se mučenicom jer je umrla kao posljedica moralne jasnoće koju su biskupi očitovali protiv nacističkoga tlačenja i jer je odlučila ostati vjerna svojem redovničkom pozivu, unatoč očitoj pogibli.

Dok častimo ovu sveticu i njezin zadivljujući životni put, razmatrajmo njezinu potragu za istinom. U ranoj se dobi udaljila od svojih židovskih korijena i proučavala filozofiju kao način traženja istine. Tijekom Prvoga svjetskog rata, njegujući vojnike, iskusila je ljudsko suosjećanje, što je hranilo njezina fenomenološka promišljanja o ljudskoj empatiji. Predano je proučavala filozofiju kao put razumijevanja života te stekla doktorat. Ostala je ponizna i otvorena istini dok je čitala životno iskustvo svete Terezije Avilske, što ju je dovelo do obraćenja. Nastavila je tražiti istinu kao katolička teologinja i filozofkinja. Donijela je radikalnu odluku da uđe u Karmel i postane redovnica. Izravno je iskusila patnju Križa pod nacističkim tlačenjem tijekom Drugoga svjetskog rata. Kroz sve to svojim je oštrim umom razvila duboku teologiju Križa, oslanjajući se na spise svetoga Ivana od Križa i svete Terezije Avilske. Napokon je proživjela i krajnju patnju po svojem mučeništvu zajedno s drugim obraćenicima iz židovstva u Auschwitzu. Iznad svega, njezina je priča svjedočanstvo o traženju najdubljih istina koje se nalaze u Kristovoj muci i smrti. Dopusti da te svjedočanstvo njezina umnoga i življenoga iskustva Kristova Križa nadahne da se još potpunije okreneš žrtvenomu životu na koji si pozvan.