Sveta Ruža Limska, djevica i dominikanska trećoredica

U obiteljskoj kući u Limi Ruža je pronašla prostor za život koji je istodobno bio skrovit i otvoren drugima. Molila je u malenoj vrtnoj kolibi, radila kako bi pomogla svojima, poučavala djecu i njegovala bolesne. Ta laička dominikanka nije ostavila iza sebe ustanovu koja bi nosila njezino ime za života. Ipak, njezin je kratki život postao jedno od najprepoznatljivijih svjedočanstava Crkve u Americi.

Rođena je u Limi 20. travnja 1586. kao Isabel Flores de Oliva. Nadimak Ruža vezan je uz njezino djetinjstvo, a kasnije je sama uzela ime Ruža od Svete Marije. Odrastala je u kolonijalnom Peruu, gdje su se bogatstvo pojedinih obitelji i teške prilike domorodaca, Afrikanaca i siromašnih susjeda nalazili jedni pokraj drugih. Njezina je obitelj pripadala sloju manjih posjednika, a u djetinjstvu je primila kršćanski odgoj. Prema starijoj predaji, pod imenom Ruža krizmao ju je nadbiskup Toribije od Mogroveja.

Ruža je rano osjetila privlačnost molitve i odlučila se ne udati. Roditelji su za nju zamišljali drugačiji put, ali je ona ustrajala u želji da život posveti Kristu. Nije pritom napustila roditeljski dom. Kada je obitelj zapala u oskudicu, uzgajala je cvijeće i radila ručne radove kako bi pridonijela njezinu uzdržavanju. U toj su se kući isprepletali poslovi, obiteljska očekivanja i poziv koji nije stao u uobičajene predodžbe o budućnosti mlade žene.

U dominikanskoj je zajednici Lime upoznala oblik posvećenoga života koji je mogao rasti usred svakodnevnih obveza. Godine 1606. pridružila se dominikanskom Trećem redu. Katarina Sijenska bila joj je osobit uzor: i ona je bila laikinja kojoj su molitva i briga za Crkvu pripadale istomu životu. Ruža je sudjelovala u euharistiji u crkvi dominikanskoga samostana svetoga Dominika, njegovala pobožnost prema Gospi od Krunice i širila krunicu među drugima. Poticala je i druge na osobnu molitvu, dijelila duhovne knjige te s redovnicima razgovarala o molitvenom životu. Premda je izabrala ostati u svijetu, nije izgubila zanimanje za zajednički kontemplativni život. Početkom drugoga desetljeća sedamnaestoga stoljeća željela je da u Limi nastane ženski dominikanski samostan u kojemu bi žene različita podrijetla zajedno molile. Sama nije dočekala njegovo otvaranje.

U vrtu roditeljske kuće uredila je malu kolibu u koju se povlačila na molitvu. Ondje je tražila tišinu, no nije prekinula vezu s ljudima oko sebe. Radila je u vrtu i šivala, a djecu je poučavala i osnovama glazbe. Njezin dom nije bio samostan, ali je u njemu nastajao ritam rada, euharistije i sabranosti. Ono što je zaradila nije zadržavala samo za sebe: obiteljska potreba i potreba siromašnih stalno su se susretale pred njezinim vratima.

Izvori opisuju i vrlo stroge postove, bdjenja te tjelesne pokore. Ruža je njima željela sudjelovati u Kristovoj muci i moliti za ljude udaljene od vjere. Ti postupci pripadaju njezinu osobnom putu i duhovnoj kulturi ranoga novog vijeka; nisu mjera koju bi trebalo zahtijevati od drugih. Njezina je ljubav imala i drugačiji, opipljiv izraz. Siromašne je primala s poštovanjem, a bolesne njegovala u prostoru koji je uredila u roditeljskoj kući. Nije se zaustavila na molitvi za patnike kada ih je mogla nahraniti ili im ublažiti bol.

Osobito ju je zaokupljalo naviještanje evanđelja domorodačkim narodima. Željela je poći u misije, ali to nije ostvarila. Podupirala je misionare molitvom i radom u Limi, svjesna da i skroviti život može nositi brigu za ljude daleko od njezina grada. Dominikanski liturgijski tekstovi čuvaju njezinu žalost što kao žena tada nije mogla sudjelovati u javnom apostolskom poslanju kakvo je priželjkivala. Ta neostvarena želja nije umanjila njezino služenje susjedima, djeci i bolesnicima.

U njezinu su se životu izmjenjivala razdoblja duhovne utjehe i dugotrajne unutarnje suhoće. Takve je kušnje dijelila sa svojim duhovnim pratiteljima, ne tražeći da se njezine doživljaje prihvati bez razlučivanja. Kada su 1615. nizozemski brodovi zaprijetili obali Perua, Ruža se s drugima uključila u molitvu za grad. Kasnija je pobožnost njegovo izbavljenje povezivala s njezinim zagovorom. Predaja uz nju veže i mistično zaručenje s Kristom u kapeli Gospe od Krunice 1617. godine. U tim se prikazima njezin odnos s Kristom izražava jezikom zaručničke ljubavi, poznatim i iz života Katarine Sijenske.

Posljednjih je godina bila sve slabijega zdravlja. Razboljela se od tuberkuloze, a u njezinoj su se skrbi i duhovnom praćenju našli dominikanac Juan de Lorenzana te obitelj Gonzala de la Maza. U njihovoj je kući provela dio završnoga razdoblja. Gonzalo i njegova supruga María de Uzátegui pružili su joj dom kada više nije mogla nositi teret bolesti sama u roditeljskoj kući. Susretala se i s drugim duhovnim pratiteljima koji su joj pomagali razlučiti iskustva molitve; među njima je bio liječnik Juan del Castillo. Umrla je u Gonzalovoj kući u Limi 24. kolovoza 1617., s navršenom trideset i jednom godinom. Njezina je smrt okupila grad; na sprovodu su se našli i predstavnici kolonijalnih vlasti. Već početkom rujna pokrenut je postupak za istraživanje njezina života. Glas o njoj brzo se širio, a njezin je grob postao mjesto molitve. Godine 1624. u Limi je otvoren samostan svete Katarine, za kojim je ona za života čeznula. Danas se njezini ostatci časte u dominikanskoj bazilici svetoga Dominika u Limi.

Klement IX. proglasio ju je blaženom 1668., a Klement X. svetom 12. travnja 1671. Bila je prva osoba rođena u Amerikama koja je kanonizirana. Od 1671. časti se kao zaštitnica Južne Amerike, a njezina se zaštita proširila i na Filipine. Njezin se liturgijski spomendan slavi 23. kolovoza, dan prije obljetnice smrti. U Limi i šire njezina je uspomena ostala povezana s vrtom, cvijećem i dominikanskim ruhom, ali i s domom u kojemu su siromasi i bolesnici nalazili otvorena vrata. Ružina je svetost rasla upravo ondje gdje su se skrovita molitva i konkretno milosrđe susretali.