Sveta Ruža Filipina Duchesne

Priča o svetoj Ruži Filipini Duchesne

Rođena u Grenoblu u Francuskoj, u obitelji koja se ubrajala među novobogataše, Ruža je od oca naučila političku vještinu, a od majke ljubav prema siromasima. Glavno obilježje njezina temperamenta bila je snažna i neustrašiva volja, koja je postala i građa i bojište njezine svetosti. S devetnaest godina stupila je u samostan Pohođenja Marijina i u njemu ostala unatoč protivljenju obitelji. Kad je izbila Francuska revolucija, samostan je bio zatvoren, a ona se počela brinuti za siromašne i bolesne, otvorila je školu za djecu bez doma i, pomažući svećenicima u potaji, izlagala svoj život pogibelji.

Kad su se prilike smirile, Ruža je osobno unajmila nekadašnji samostan, sada već posve razoren, i pokušala obnoviti njegov redovnički život. No duh je bio iščeznuo te su uskoro ostale samo četiri redovnice. One su se pridružile tek utemeljenoj Družbi Presvetoga Srca Isusova, čija će mlada poglavarica, majka Madeleine Sophie Barat, ostati njezina doživotna prijateljica.

Ubrzo je Ruža Filipina Duchesne postala poglavarica te voditeljica novicijata i škole. No otkako je još kao djevojčica slušala pripovijesti o misionarskom radu u Louisiani, željela je poći u Ameriku i raditi među Indijancima. U četrdeset i devetoj godini pomislila je da će to postati njezino poslanje. S četirima redovnicama provela je 11 tjedana na moru na putu prema New Orleansu, a potom još sedam tjedana na Mississippiju do St. Louisa.

Tada se susrela s jednim od mnogih razočaranja u svome životu. Biskup za njih nije imao mjesta gdje bi živjele i radile među domorodačkim narodima. Umjesto toga poslao ju je u ono što je ona žalosno nazvala „najzabitijim selom u Sjedinjenim Državama“, u St. Charles u Missouriju. S uobičajenim poletom i hrabrošću ondje je osnovala prvu besplatnu školu za djevojke zapadno od Mississippija.

Premda je Ruža Filipina Duchesne bila izdržljiva poput bilo koje od žena pionirki u kolima što su se kotrljala prema zapadu, hladnoća i glad prisilile su ih na odlazak — u Florissant u Missouriju, gdje je osnovala prvu katoličku školu za Indijance, a potom i druge na tom području.

„U svojem prvom desetljeću u Americi Ruža Filipina Duchesne pretrpjela je gotovo svaku poteškoću koju je granica mogla ponuditi, osim prijetnje indijanskoga pokolja — loš smještaj, nestašicu hrane, pitke vode, goriva i novca, šumske požare i zapaljene dimnjake, hirovitost missourijske klime, skučene životne prostore i uskraćenost svake privatnosti, kao i grube navike djece odgajane u surovim prilikama i s tek neznatnim odgojem u uljudnosti“ (Louise Callan, R.S.C.J., Philippine Duchesne).

Napokon, u sedamdeset i drugoj godini, u mirovini i narušena zdravlja, Ruži se ispunila životna želja. U Sugar Creeku u Kansasu osnovana je misija među Potawatomijima i ona je povela sa sobom. Iako nije mogla naučiti njihov jezik, ubrzo su je prozvali „Žena-koja-uvijek-moli“. Dok su drugi poučavali, ona je molila. Predaja kaže da su se domorodačka djeca znala prišuljati iza nje dok je klečala i posipati komadiće papira po njezinu habitu, a zatim bi se vraćala satima poslije i nalazila ih nepomaknute. Ruža Duchesne umrla je 1852. godine u dobi od 83 godine, a kanonizirana je 1988. Njezin se liturgijski spomendan slavi 18. studenoga.

Razmišljanje

Božanska je milost usmjerila željeznu volju i odlučnost Ruže Filipine Duchesne prema poniznosti i nesebičnosti, kao i prema želji da ne bude postavljena za poglavaricu. Ipak, čak se i sveci mogu naći u besmislenim situacijama. U raspravi s njom zbog manje promjene u svetištu, jedan je svećenik zaprijetio da će ukloniti svetohranište. Strpljivo je podnosila i kritike mlađih redovnica koje su smatrale da nije dovoljno napredna. Trideset i jednu godinu ustrajno je išla putem neustrašive ljubavi i nepokolebljivoga obdržavanja svojih redovničkih zavjeta.