Sveta Rita iz Cascije, redovnica

Rita iz Cascije poznavala je više životnih putova nego što ih mnogi stignu upoznati: bila je supruga, majka, udovica i redovnica. Njezino ime danas nose molitve onih kojima se čini da je put zatvoren. U vlastitome životu nije mogla spriječiti sve gubitke, ali je usred obiteljske zavade odbila predati srce osveti. Zbog toga je njezina priča prije svega priča o vjeri koja se ne odvaja od ljubavi prema ljudima, čak ni onda kada je ta ljubav ranjena.

Rodila se u Roccaporeni, selu nedaleko od Cascije u talijanskoj Umbriji, kao Margherita Lotti. Godina rođenja nije posve utvrđena; najčešće se navodi 1381., a u dijelu predaje 1371. Njezini roditelji Antonio Lotti i Amata Ferri bili su poznati kao posrednici u sporovima među susjedima. U kraju u kojemu su se sukobi obitelji mogli prenositi s naraštaja na naraštaj, takvo je povjerenje bilo dragocjeno. Rita je rasla uz crkvu, molitvu i blizinu augustinske duhovnosti u Casci. Ime kojim je poznajemo skraćeni je oblik njezina krsnog imena Margherita.

Kao mlada žena udala se za Paola Mancinija. Kasniji životopisi opisuju ga vrlo različito: jedni ga prikazuju naglim i nasilnim, dok ga predaja samostana u Casci povezuje ponajprije s tadašnjim političkim suparništvima. Zajedno su imali dvojicu sinova, Giangiacoma i Paola Mariju. Rita je u obitelji živjela vjeru uobičajena dana: u brizi za djecu, radu i nastojanju da se među svojima sačuva mir. Predaja pamti da je muža poticala na kršćanskiji život. U tome je godinama nosila odgovornost žene i majke, a ne samo iščekivala redovnički život koji joj se poslije otvorio.

Paolo je ubijen u sukobu povezanom sa zavađenim obiteljima. Za Ritu je to bio gubitak supruga, ali i početak nove opasnosti: njegovi su rođaci mogli tražiti krvnu osvetu, a sinovi odrastati u uvjerenju da se očevu smrt mora naplatiti novim ubojstvom. Životopisna predaja govori da je oprostila ubojicama i da je pokušala odvratiti sinove od osvete. Njezina odluka nije značila da je zločin postao nevažan. Oprost je bio otpor pravilu po kojemu jedna smrt mora izazvati drugu. Za ženu koja je upravo izgubila muža to nije bila laka riječ izgovorena iz sigurnosti, nego težak izbor usred vlastite žalosti.

Nedugo zatim umrla su i oba sina, vjerojatno od bolesti. Kasniji su životopisi njihovu smrt povezivali s majčinom molitvom da ne počine ubojstvo. Njezina je bol bila dvostruka: žalost za mrtvim članovima obitelji i svijest da su svađe zbog kojih je muž ubijen još žive. Umjesto da se povuče u mržnju, nastojala je pridonijeti miru između obitelji. Augustinska je predaja upravo pomirenje suprotstavljenih strana zapamtila kao njezin najteži i najvažniji čin.

Nakon udovištva Rita je zatražila ulazak u samostan svete Marije Magdalene u Casci. Nije bila odmah primljena. U predaji se govori o strahu redovnica da bi krvna zavada njezine obitelji mogla ući i u samostansku zajednicu. Povezuje se i njezino primanje s pomirenjem među protivnicima. Kada je napokon postala članicom zajednice, nije u nju unijela život bez prošlosti, nego iskustvo supruge i majke koja je izgubila najbliže. Ta je prošlost ostala dijelom njezine molitve i osjetljivosti za tuđu nevolju. Kasnija pobožna priča kaže da su je Ivan Krstitelj, Augustin i Nikola Tolentinski jedne noći unijeli kroz zatvorena samostanska vrata; takva pripovijest izražava vjeru da joj je Bog otvorio put nakon ljudskih odbijanja.

U samostanu je živjela po pravilu svetoga Augustina. Zajednička molitva, euharistija, rad i poslušnost oblikovali su ritam njezinih dana. Redovnice nisu bile skupina osamljenih osoba koje mole svaka za sebe: trebale su dijeliti život, hranu, prostor i brigu jedna za drugu. Rita je učila živjeti takvu povezanost nakon što je ostala bez vlastite obitelji. Sestra koju su ljudi zapamtili po molitvi i jednostavnim djelima ljubavi skrbila je i za siromašne i bolesne. Njezin redovnički život nije brisao svijet izvan zidina samostana; Cascia sa svojim ranama i potrebama ostala je blizu.

Predaja o suhoj lozi koju je poslušno zalijevala dok nije procvala jedna je od slika njezina redovničkog života. Loza koju hodočasnici danas vide u samostanskom klaustru nije biljka iz Ritina vremena, ali podsjeća na strpljenje koje joj se pripisuje. Takva strpljivost nije isto što i mirenje s nepravdom: Rita je već u obiteljskoj zavadi pokazala da može djelovati, tražiti pomirenje i odbiti nasilje. U samostanu su ista postojanost i molitva poprimile tih, dugotrajan oblik. Njezina se svetost nije vezala uz javnu službu ili pisana djela, nego uz vjernost u odnosima koji su joj bili povjereni.

Posebno mjesto u njezinoj pobožnosti zauzimala je Kristova muka. Uz njezin se lik zato povezuje rana na čelu, nalik ubodu trna iz Kristove krune. Prema predaji, pojavila se tijekom molitve pred raspelom i dugo joj zadavala bol. Na starome sarkofagu u Casci spominje se da je trn nosila petnaest godina. Predaja također govori da je rana nakratko zacijelila kada je s redovnicama pošla na hodočašće u Rim. U molitvi je vlastito trpljenje sjedinjavala s Kristovom ljubavlju, tražeći snagu da ostane bliska onima koji pate.

Pred kraj života bila je teško bolesna. U tim se danima, prema poznatoj predaji, rođakinja uputila u Ritin vrt u Roccaporeni i usred zime pronašla ružu koju je Rita poželjela. Ruža je postala njezin najprepoznatljiviji znak: na slikama je često drži uz raspelo, a na njezin se spomendan u mnogim crkvama ruže blagoslivljaju. Priča ne govori da je tuga nestala. Jedan cvijet usred zime sažima nadu koja se održala nakon smrti muža, sinova i dugih godina bolesti. Zbog te povezanosti ruža nije samo ukras njezina kulta, nego nježan podsjetnik na život koji je nastavio donositi plod.

Rita je umrla u Casci 22. svibnja, najčešće se navodi 1457. godina. Štovanje je počelo vrlo rano. U Casci su se ubrzo zapisivala svjedočanstva o uslišanjima pripisanim njezinu zagovoru, a njezino se tijelo čuva u samostanskom i svetišnom prostoru. Stoljećima poslije, pod papom Urbanom VIII., njezino je štovanje dobilo službeno crkveno dopuštenje; godine 1627. odobreno je slavljenje mise u njezinu čast u određenim crkvama. Papa Lav XIII. proglasio ju je svetom 24. svibnja 1900. Augustinci i hodočasnici proširili su njezinu pobožnost izvan Umbrije, a Cascia je postala mjesto na koje dolaze ljudi sa zahvalama i teškim molbama.

Rita se zaziva kao svetica naizgled nemogućih slučajeva, ali je bliska i supružnicima, roditeljima, udovicama, bolesnima i svima koji nose rane obiteljskih sukoba. Papa Ivan Pavao II. opisao je njezin oprost kao čin ljubavi, a ne pasivno pristajanje na patnju. To se najbolje vidi u njezinoj odluci da se krvna osveta zaustavi ondje gdje je već odnijela previše. Njezin spomendan 22. svibnja zato ne čuva samo uspomenu na redovnicu iz Cascije, nego i na ženu koja je vjerovala da Božja milost može otvoriti put miru i kada ga ljudi više ne vide.