Sveta Monika

Dok je u Ostiji teško bolovala, Monika je sinovima rekla da je pokopaju ondje gdje umre. Zamolila ih je samo da je se sjećaju kod Gospodnjega oltara, gdje god bili. Augustin je tu majčinu želju sačuvao u Ispovijestima, zajedno sa sjećanjem na godine njezine molitve, obiteljskih briga i radosti zbog njegova krštenja. Monikin je spomendan 27. kolovoza.

Rođena je u prvoj polovici četvrtoga stoljeća, vjerojatno oko 330., u Tagasti u rimskoj sjevernoj Africi, današnjem Souk Ahrasu u Alžiru. Augustin kaže da je odrasla u kršćanskoj kući i da je u njezinu odgoju osobito mjesto imala starija služavka koja se nekoć brinula i za njezina oca. Bila je stroga, a djevojke je učila umjerenosti.

Augustin pripovijeda i zgodu koju mu je majka sama ispričala. Kad bi je kao djevojku poslali po vino, kriomice bi ga kušala; male su se količine s vremenom povećavale. U svađi ju je druga služavka nazvala pijanicom. Pogrdna ju je riječ pogodila i Monika je prekinula s tom navikom.

Udala se za Patricija, uglednoga građanina Tagaste koji tada nije bio kršćanin. Imali su troje djece: Augustina, rođenoga 354., Navigija i kćer. Kućanstvo nije bilo mirno utočište. Patricije je bio nagle ćudi i nevjeran, a odnos sa svekrvom Moniki je isprva bio težak. Augustin opisuje tu tešku bračnu stvarnost, ali ne kaže da je Patricije fizički zlostavljao Moniku. Spominje druge žene na kojima su se vidjeli tragovi muževih udaraca.

Monika je nastojala živjeti razborito i ne raspirivati sukobe. Augustin posebno pamti njezinu sposobnost da među zavađenima ne prenosi uvrede, nego govori ono što može otvoriti put pomirenju. Sa svekrvom je naposljetku uspostavila dobar odnos. Sin svjedoči i da je Patricije pred kraj života prihvatio kršćansku vjeru; umro je oko 371. godine. Monika je tako s mužem mogla dijeliti vjeru koju je dugo živjela u vlastitome domu.

Kršćanski odgoj koji je pružala djeci nije Augustinu uklonio sve zablude ni mučne izbore. Dok je kao mladić učio govorništvo u Kartagi, započeo je vezu iz koje se rodio njegov sin Adeodat i prihvatio manihejstvo, nauk koji mu se neko vrijeme činio odgovorom na pitanje dobra i zla. Moniku je osobito boljelo njegovo udaljavanje od vjere. Augustin u trećoj knjizi Ispovijesti kaže da je za njim plakala više nego što majke oplakuju tjelesnu smrt svoje djece.

Majka i sin nisu uvijek bili složni. Augustin priznaje da neko vrijeme nije htjela s njim dijeliti stol zbog njegovih manihejskih tvrdnji. Poslije mu je ispričala san koji joj je donio utjehu: stajala je na drvenoj ravnini, a mladić joj je pokazao da ondje stoji i njezin sin. Augustin je san pokušao protumačiti kao znak da će ona postati poput njega. Monika je odmah uzvratila da je poruka glasila upravo obratno. Sin je zapamtio njezinu prisebnost i brzinu misli.

Tražila je i savjet jednoga biskupa, moleći ga da razgovara s Augustinom i pobije njegove zablude. On je procijenio da mladić tada još nije spreman slušati. Pozvao ju je da nastavi moliti te joj, potaknut njezinim suzama, rekao da sin tolikih suza ne može propasti. Augustin bilježi da je te riječi dugo nosila u sebi. On je još godinama tragao za istinom, a ona molila za njega.

Kad je Augustin odlučio otići u Rim poučavati govorništvo, majka je željela putovati s njim. On joj je rekao da u luci samo ispraća prijatelja, a zatim je bez nje otplovio. Augustin taj odlazak prikazuje kao vlastitu prijevaru i pamti njezinu bol. Monika je ipak krenula za njim. Prešla je more, a potom ga našla u Milanu, kamo je iz Rima otišao na novo učiteljsko mjesto. U Ispovijestima Augustin spominje i opasnosti plovidbe: tijekom nevremena ona je hrabrila mornare, uvjerena da će sigurno stići.

U Milanu Monika nije zatekla obraćenoga Augustina. Napustio je manihejstvo, ali još nije prigrlio katoličku vjeru. Njoj je i taj pomak bio važan, no nastavila je odlaziti u crkvu i slušati biskupa Ambrozija. Augustin je isprva dolazio slušati Ambrozijevu govornu vještinu; postupno su ga počeli zanimati i sadržaj propovijedi te način na koji je biskup tumačio Sveto pismo. Monika je pratila taj put molitvom i razgovorom.

I sama je u Milanu nešto promijenila. Iz Afrike je donijela običaj da na spomene mučenika donosi hranu i vino. Kad je saznala da Ambrozije u svojoj crkvi taj običaj ne dopušta, odustala je od njega. Augustin bilježi da je potom umjesto prinosa donosila molitvu i pomagala siromasima. U vrijeme sukoba oko Ambrozija sudjelovala je i u molitvenim bdjenjima milanskih vjernika.

Augustinova se odluka rađala postupno, a u Milanu je sazrela nakon duboke osobne borbe. Monika je doživjela ono za što je godinama molila: na Uskrs 387. Ambrozije je krstio Augustina. S njim su kršteni i njegov prijatelj Alipije te sin Adeodat. Prije krštenja Augustin se s prijateljima i obitelji povukao na seosko imanje u Cassiciacumu, gdje je razgovarao o vjeri i novome životu. Monika je sudjelovala u tim razgovorima.

Augustin se s osobitom zahvalnošću sjeća njezine skrbi za ljude koji su poslije njegova krštenja živjeli u zajedništvu. O njima se brinula kao majka i ponizno im služila. Isti sin koji opisuje njezine suze zbog vlastitoga udaljavanja od vjere pamti i tu svakodnevnu pažnju, koja se nije zaustavljala na članovima obitelji.

Nakon krštenja društvo je krenulo prema Africi. U Ostiji, luci na ušću Tibera, čekali su brod. Ondje su Monika i Augustin stajali uz prozor kuće s pogledom na vrt i razgovarali o vječnom životu. U devetoj knjizi Ispovijesti Augustin opisuje kako su od vidljivoga svijeta u mislima išli prema Bogu, tražeći riječi za radost koja nadilazi zemaljska iskustva. Sada su zajedno govorili o onome što je Moniki bilo najdragocjenije.

Monika je tada rekla sinu da je željela još poživjeti kako bi ga vidjela kao katoličkoga kršćanina, a sada ga vidi i kao Božjega službenika. Nekoliko dana poslije oboljela je od vrućice. Kad je spomenula da će biti pokopana u Ostiji, Navigije je poželio da umre u domovini. Ona je odgovorila da ih mjesto pokopa ne treba mučiti. Zamolila je samo da je se sjećaju kod Gospodnjega oltara, gdje god bili. Augustin dodaje da je prije željela počivati uz Patricija.

Umrla je 387., devetoga dana bolesti. Augustin navodi da je bila u pedeset šestoj godini života.

Augustin pripovijeda da je mladi Adeodat zaplakao čim je Monika izdahnula. Evodije je zatim započeo psalam, a ukućani su mu se pridružili pjevanjem. Na sprovod su došli i drugi vjernici. Augustin je pred njima pokušavao govoriti mirno, dok je gubitak majčine blizine osjećao sve snažnije. Poslije je u samoći pustio suze. Molio je za majku koja je toliko puta molila za njega, a čitatelje svojih Ispovijesti pozvao da je se sjećaju kod oltara.

Monika je pokopana u Ostiji, a njezine se relikvije danas časte u crkvi svetoga Augustina u Rimu. Crkva je pamti kao sveticu čija je posljednja molba bila da je se spomenu u euharistiji. U njoj je nalazila oslonac dok se brinula za obitelj, pomagala siromasima i molila za sina. Augustinov spomen majke završava molitvom Božjem milosrđu, istomu milosrđu u koje se ona cijeloga života uzdala.