Sveta Marija od Križa MacKillop
- Životni vijek
- 1842. – 1909.
- Slavi se
- 8. kolovoza
Škola koju je Marija MacKillop otvorila u Penoli 1866. počela je u preuređenoj staji. Za djecu siromašnih obitelji u australskoj unutrašnjosti to nije bila samo neobična učionica. Bila je prilika da nauče čitati, steknu znanje i ne ostanu na rubu društva zbog mjesta u kojemu su rođeni. Iz takva je početka nastala Družba sestara svetoga Josipa Presvetoga Srca, a njezina utemeljiteljica postala je prva australska svetica.
Marija Helen MacKillop rođena je 15. siječnja 1842. u Melbourneu. Njezini roditelji, Alexander MacKillop i Flora MacDonald, došli su u Australiju iz Škotske. Bila je najstarija od osmero djece. Obitelj je njegovala katoličku vjeru, ali je živjela s financijskim teškoćama; otac nije uvijek uspijevao osigurati stalan prihod. Marija je zato rano počela raditi i pomagati uzdržavati braću i sestre. Nije mogla jednostavno slijediti želju za redovničkim životom ne obazirući se na obitelj. Upravo je iskustvo odgovornosti za najbliže oblikovalo njezinu osjetljivost prema djeci kojima su druge mogućnosti bile zatvorene.
Radila je kao guvernanta u Penoli u Južnoj Australiji, a poučavala je i u Portlandu. U Penoli je upoznala svećenika Juliana Tenisona-Woodsa. On je obilazio veliko područje s malo škola, svećenika i drugih ustanova. Marija je dijelila njegovu brigu za seosku djecu, osobito onu čiji roditelji nisu mogli platiti obrazovanje. Zajedno su osmislili redovničku zajednicu koja neće čekati da siromašni dođu u veliki grad. Sestre će odlaziti k njima, živjeti jednostavno i pružati besplatno osnovno školovanje. Takav je plan tražio učiteljice spremne na skromne uvjete i česta premještanja.
Marija je početkom 1866. sa sestrama iz obitelji započela poučavanje u Penoli. Škola se povezala s nastankom nove družbe. U Adelaideu je 15. kolovoza 1867. s prvim susestrama položila redovničke zavjete i uzela ime Marija od Križa. Sestre svetoga Josipa Presvetoga Srca, često zvane josipovkama, poučavale su vjeronauk i opće predmete. Nastojale su ostati blizu obitelji kojima su služile: živjele su u malim zajednicama, a ne u velikim ustanovama udaljenima od seoske svakodnevice. Djeca su dobivala znanje bez školarine, a mnoge su prvi put imala učiteljicu koja je ondje trajno ostala.
Posao je brzo prerastao početnu školu. Do 1869. u školama, sirotištima i skloništima za žene djelovalo je oko šezdeset sestara. Marija je u Adelaideu otvorila i kuću koja je primala starije osobe te napuštenu djecu. U društvu bez razvijene mreže socijalne skrbi takva je ustanova odgovarala na neposrednu potrebu. Širenje na druge australske kolonije i Novi Zeland zahtijevalo je i jasan način upravljanja. Marija i otac Woods držali su da sestre moraju biti povezane jednom vrhovnom upravom kako bi mogle otići ondje gdje su najpotrebnije, bez trajne vezanosti uz jednu biskupiju.
Upravo je pitanje redovničkoga pravila i upravljanja postalo izvor teških sukoba. Godine 1871. adelaidski biskup Laurence Sheil izopćio je Mariju zbog navodnoga neposluha. U pozadini su bili složeni odnosi među crkvenim osobama i različita očekivanja o djelovanju družbe. Ne bi bilo pošteno tu epizodu svesti na tvrdnju da je Marija bila kriva, niti na jednostavnu priču o jednome zlonamjernom protivniku. Izopćenje je ozbiljno pogodilo nju i sestre: dio ih je morao napustiti zajednicu, a rad mnogih škola bio je doveden u pitanje. Biskup je odluku povukao prije svoje smrti, manje od pola godine poslije. Marija se vratila službi, a vratila se i većina sestara.
Nakon toga otputovala je u Rim. Ondje je razgovarala s papom Pijem IX. i tražila crkvenu potporu za družbu. Posebno je branila njezino središnje vodstvo, jer je ono omogućavalo sestrama da odgovore na potrebe u udaljenim krajevima. Nije odmah dobila konačno odobrenje; ono je došlo 1888. godine. Rim je ipak podupro nastavak rada i načelo zajedničke uprave. Marija je u Europi upoznavala i obrazovne metode koje je mogla primijeniti u australskim školama. Put nije izbrisao sve razlike u mišljenju između nje, oca Woodsa i pojedinih biskupa, ali je družbi dao čvršći oslonac.
Za Mariju se u tim raspravama nije radilo samo o rasporedu ovlasti. Ako bi svaka mala zajednica bila vezana isključivo uz jednu biskupiju, teže bi premještala sestre prema selima u kojima se otvori škola ili dom. Istodobno je trebalo očuvati redovnički život, poučavanje i brigu za sestre koje su radile daleko od središta. Rimsko odobrenje stoga je imalo praktičnu težinu za djecu koja nikada neće vidjeti crkvene urede u kojima se o pravilu odlučivalo. Marija je znala da dobra namjera ne može zamijeniti trajnu, uređenu zajednicu sposobnu izdržati promjene ljudi i prilika.
Ni poslije rimskoga putovanja njezin položaj nije bio miran. Morala je napustiti Adelaide i preseliti se u Sydney, a 1885. više nije obnašala službu vrhovne poglavarice. Tek su je 1899. sestre ponovno mogle izabrati na tu dužnost. Ostala je na njoj do smrti. Kroz ta desetljeća nastavila je poštovati crkvenu službu i poticala sestre na isto, iako se nije odrekla uvjerenja da njihova zajednica mora ostati slobodna služiti najsiromašnijima. Njezina ustrajnost nije bila tvrdoglavost radi osobnoga položaja; pitanje je bilo hoće li male škole i kuće nastaviti primati djecu i odrasle koji drugdje nisu imali pomoći.
Upravljanje je značilo mnogo više od donošenja pravila. Trebalo je plaćati račune, podučavati nove sestre, obilaziti kuće i razgovarati s mjesnim crkvenim vlastima. Marija je imala ozbiljnih zdravstvenih tegoba, među njima snažne glavobolje. Oko šezdesete godine, tijekom boravka na Novom Zelandu, pretrpjela je moždani udar koji joj je oslabio desnu stranu tijela. Naučila je pisati lijevom rukom i, koliko je mogla, nastavila posjećivati zajednice. Nije gradila sliku osobe kojoj teškoća ne smeta. Sestre su gledale poglavaricu koja je trebala njihovu pomoć, ali je i dalje pozorno slušala njihove potrebe.
Umrla je 8. kolovoza 1909. u Sydneyju. Njezin se grob nalazi u North Sydneyju, u kapeli povezanoj s družbom. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 19. siječnja 1995., a Benedikt XVI. svetom 17. listopada 2010. Spomendan joj je 8. kolovoza. Papa Franjo poslije je posebno istaknuo da je Marijino obrazovno poslanje obuhvaćalo cijelu osobu: znanje, vjeru i sposobnost življenja s drugima. To je dobar ključ za njezin život. Od prve učionice u staji do škola i domova na velikim udaljenostima, Marija MacKillop i njezine sestre tražile su način da se nijedno dijete ne smatra predaleko ili presiromašno za obrazovanje.
Misli
U kušnjama, uznemirenostima i tjeskobama koje svakodnevno doživljavamo, neka ikada prepoznamo tu Očinsku ruku punu ljubavi koja nas samo želi približiti sebi dajući nam priliku da pretrpimo nešto za njega.
Živite u savršenom milosrđu i ljubavi, pomažući i uzajamno ohrabrujući jedni druge na trnovitom, ali snažnom, slatkom putu koji je označen za svakoga od nas da ga slijedimo.
Za mene je volja Božja draga knjiga koju nikad ne umorim čitati i koja za mene uvijek ima neku novu čar. Ništa nije premalo da bi se primijetilo.
Vidio sam da će Bog osigurati sredstva, da će me voditi na putu i da će mi dati prijatelja koji će učiniti za mene ono što sam nisam mogao.
Ponekad mi je žao vidjeti neku vrstu maloumnosti gdje bi trebalo biti više velikodušnosti i jednostavnog povjerenja.
Kad nešto jako želim, unaprijed se zahvalim Bogu jer osjećam da će Bog sigurno dati ono za što mu se zahvaljuje.
Po ljubavi me Bog uvijek vodio, po ljubavi me Bog kori, po ljubavi mi Bog daje da vidim ljubav u svemu.
Zapamtite, postoji, čak i na ovoj zemlji, dan svijetle nagrade za sve vaše molitve i vjernu ustrajnost.
Nikad ne očekujte savršenstvo i tiho podnosite nedostatke koji vam s vremena na vrijeme upadaju u oči.
Uvijek pokušavajte imati uspjeha u svom poslu, ali zapamtite da se Bog često slavi u vašem neuspjehu.
Imajte hrabrosti, uzdajte se u Boga, svetog Josipa i našu Blaženu Majku, i ne trebate se bojati.
Kakve god nevolje bile pred vama, prihvatite ih radosno, sjećajući se koga pokušavate slijediti.
Gledajte na siromahe sa suosjećanjem i Isus će dobro pogledati na vas vašeg posljednjeg dana.
Čini se da me Božja prisutnost posvuda prati i sve što činim ili želim činiti čini molitvom.
Nemojte, da biste ugodili drugima, ići preko svoje snage i pokušavati više nego što možete.
Moje srce bi potonulo da nije čvrstog uvjerenja da Božja riječ nikada ne može iznevjeriti.
Nastojte se usrećiti i nemojte se prepustiti neraspoloženju ili tjeskobi bilo koje vrste.
U svakoj poteškoći obratite se svetom Josipu s povjerenjem i nikada se nećete razočarati.
On je pravedan i milosrdan Bog, možete biti sigurni da je kušnja poslana u ljubavi.
Moramo se često osjećati iscrpljeni i umorni, ali Bog nas vodi kroz sve te stvari.
Znao sam da će se Bog pobrinuti za sve i da će sve na kraju učiniti kako treba.
Neka vam Bog podari hrabrosti i prave mudrosti u svemu što činite i govorite.
Uzdajmo se u Božju Providnost, miješajući se – kao i uvijek – za naše dobro.
Gledajte na svoje križeve kao na odskočne daske prema vječnom životu sreće.
Cijenite svoje križeve kao najdragocjenije darove dobrog i ljubeznog Boga.
Ne može se željeti sloboda od Križa kad je netko posebno izabran za Križ.
Bog je tako dobar - trebali bismo prionuti uz njega s ljubavlju i nadom.
Bog nas razumije bolje nego što mi razumijemo sami sebe ili jedni druge.
Molite da uvijek budete spremni za Božju volju čak i kada vas iznenadi.
Ljudi nikada ne bi trebali vidjeti potrebu i učiniti ništa da pomognu.
Nadajmo se uvijek da snagu tražiš od Boga koji je jedini može dati.
Ne mogu zaboraviti da postoji dragi dobri Bog koji bdije nad nama.
Svi mi imamo mnogo toga za što možemo zahvaljivati i voljeti Boga.
S tim križevima On daje mnoge dragocjene milosti da ih duša nosi.
Uz Božju pomoć krenut ćemo i smoći nove snage i energije za rad.
Neka vam Božja milost omogući da vidite i učinite pravu stvar.
Imajte na umu da morate odgovarati samo za vlastite pogreške.
Ne dopustite da vaše nevolje poremete vaše povjerenje u Boga.
Hrabrost, hrabrost, pouzdanje u Boga koji ti u svemu pomaže.
Kako su zaista divni Božji putovi i kako ih malo razumijemo.
Ne odbijajte nikoga. Nikad ne znate što milost može učiniti.
Neka vam Bog podari strpljenja i hrabrosti u vašim patnjama.
Božje djelo se nastavlja i za to mu možemo mnogo zahvaliti.
Neka vas nijedna prepreka ne spriječi da hrabro nastavite.
Ne mogu se osjećati dovoljno zahvalnim našem dobrom Bogu.
Neka vas Presveto Srce štiti i podupire u svakoj nevolji.
Podnesite svoje male kušnje sa strpljenjem i ljubavlju.
Nijedna dužnost nije premala da bi se dobro obavila.
Imajte hrabrosti bez obzira kakvi su vaši križevi.
Neka mi Bog pomogne da činim ono što je ispravno.
Sve će biti u redu s vremenom i malo strpljenja.
Moramo poučavati više primjerom nego riječima.
Učinite sve što možete da radite u jedinstvu.
Oslanjajte se više na Boga, a manje na sebe.
Volite jedni druge i pomažite jedni drugima.
Bog je milosrdan jer zna koliko smo umorni.
Neka je Bog hvaljen za sve i čuva me jakim.
Uvijek imajte na umu da volite jedni druge.
Pokušajte uvijek biti velikodušni s Bogom.
U nadi da ćeš biti sretan i pun hrabrosti.
Križ izgleda lakši kada se nosi s Isusom.
Danas je Bog bio tako dobar prema meni.
Bog je uistinu dobar prema svima nama.
Moramo vršiti volju Njega koga volimo.
Bog zna što je najbolje za sve nas.
On će sam biti vaš oslonac i snaga.
Tko sam ja da stojim Bogu na putu?
Budimo radosni i zahvalni Bogu.
Neka vas slabost ne obeshrabri.
Tamo gdje jesi, naći ćeš Boga.
Budi vjeran u malim stvarima.
Zahvalnost je pamćenje srca.
Držite se volje Božje.
Nastojte ugoditi Bogu.
Božja volja neka bude.
Oslonite se na Boga.
O kako je dobar Bog!
U Bogu i za Boga.
Uzdaj se u Boga.
