Sveta Martina Rimska
- Slavi se
- 30. siječnja
Sveta Martina Rimska čuva spomen na vjernost koja je u drevnoj Crkvi bila važnija od biografske potpunosti. Njezino se ime stoljećima povezivalo s djevicom i mučenicom, ali sigurnih podataka o njezinu životu gotovo nema. Zato njezin spomen treba graditi na starini štovanja, a ne na tome da se svaka pojedinost kasnije pasije proglasi poviješću.
Predaja Martinu smješta u Rim 3. stoljeća i opisuje je kao kćer bivšega konzula koja je rano ostala bez roditelja. Navodno je razdijelila baštinu siromašnima i otvoreno ispovijedala kršćansku vjeru. Neki je izvještaji nazivaju đakonisom, no ni ta služba ni njezino obiteljsko podrijetlo nisu potvrđeni suvremenim izvorima.
Kasna pasija povezuje njezino stradanje s vladavinom cara Aleksandra Severa i pontifikatom pape Urbana I. Prema toj pripovijesti, odbila je prinijeti žrtvu poganskim bogovima, nakon čega je bičevana, izložena zvijerima i bačena u vatru, ali je ostala neozlijeđena sve dok joj nije odrubljena glava. Različite inačice spominju rušenje Apolonova ili Dijanina hrama te obraćenje mučitelja.
Takve se zgode ne mogu uzeti kao pouzdana kronika. I samo povezivanje progona s Aleksandrom Severom izaziva povijesne teškoće, jer ga izvori ne prikazuju kao sustavna progonitelja kršćana. Godine 226. i 228., koje se navode kao vrijeme smrti, stoga pripadaju predajnoj kronologiji. Netočan podatak o rođenju 230. ne može se uskladiti s tim datumima i treba ga odbaciti.
Čvršći oslonac pruža povijest kulta. Martinino je štovanje u Rimu potvrđeno u ranom srednjem vijeku, a uz Rimski forum povezana je crkva koja danas nosi naslov svetih Luke i Martine. Tijekom obnove kripte 1634. pronađeni su posmrtni ostatci pripisani Martini. Papa Urban VIII. dao je obnoviti crkvu i pridonio obnovi njezina štovanja.
Martina se u umjetnosti prikazuje s mučeničkom palmom, knjigom, lavom ili oruđima muke. Ti atributi pripadaju predaji koja je željela izraziti postojanost vjere pred prijetnjom. Ne dokazuju pojedinačne događaje, ali pokazuju kako je zajednica razumjela njezin lik: kao djevojku koja nije dopustila da strah određuje njezinu vjernost Kristu.
Njezin se spomen slavi 30. siječnja. Štuje se kao jedna od zaštitnica Rima i tradicionalno kao zaštitnica dojilja. Nema dokumentiranoga suvremenog čina kanonizacije; njezin je kult nastao mnogo prije nego što su uvedeni današnji postupci.
O Martini se može reći manje nego što legenda pripovijeda, ali više nego što potpuna šutnja dopušta. Drevno štovanje čuva njezino ime među rimskim mučenicima, dok povijesna disciplina oslobađa njezin spomen od potrebe za neprovjerljivim pojedinostima. Ostaje ono središnje: Crkva u njoj časti vjernost Kristu koja je bila spremna prihvatiti i smrt.
