Sveta Marta, sveta Marija i sveti Lazar

U domu u Betaniji Isusova ljubav prima tri odgovora koji pripadaju jednom učeništvu: Martino služenje, Marijino slušanje i Lazarov život vraćen iz smrti. Evanđelja ih ne predstavljaju kao tri odvojena uzora, nego kao obitelj koju Isus ljubi i u čijem se domu otkriva tko je on. Njihova blizina Kristu povezuje gostoljubivost, riječ, žalovanje, vjeru i nadu u uskrsnuće.

Luka pripovijeda kako je Marta primila Isusa u kuću, dok je Marija sjela do njegovih nogu i slušala njegovu riječ. Marta je, zauzeta posluživanjem, zamolila Isusa da pošalje sestru da joj pomogne. Isus joj odgovara da se brine i uznemiruje za mnogo, a da je jedno potrebno; Marija je izabrala bolji dio. Taj prizor ne prezire služenje. Marta je upravo njime otvorila dom Isusu. Upozorenje se tiče rastresenosti koja i dobro djelo može odvojiti od onoga kojemu je namijenjeno.

Marijino mjesto do Isusovih nogu mjesto je učenice. Ona prima riječ iz koje svako kršćansko djelovanje crpi mjeru i smisao. Marta i Marija zato ne predstavljaju suprotstavljene putove među kojima bi trebalo izabrati samo jedan. Evanđelje u njihovu domu uspostavlja red: služenje je plodno kada ostaje usmjereno na Gospodina, a slušanje njegove riječi mora sazreti u darivanju.

Ivanovo evanđelje ponovno nas vodi u Betaniju kada se Lazar razbolio i umro. Sestre šalju Isusu jednostavnu poruku: onaj koga ljubi bolestan je. Evanđelist izričito kaže da je Isus ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara. Ipak, Isus ne dolazi odmah. Ta odgoda nije znak ravnodušnosti, nego dio događaja u kojem će se Božja slava pokazati snažnijom od smrti.

Marta izlazi Isusu ususret. U njezinim riječima zajedno stoje bol i povjerenje: da je Isus bio ondje, brat joj ne bi umro, ali ona i sada zna da će mu Bog dati što zatraži. Razgovor vodi prema jednoj od najjasnijih Kristovih objava: „Ja sam uskrsnuće i život.” Marta odgovara vjerom da je on Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet. Žena koju je Luka prikazao zabrinutu zbog mnogih poslova ovdje postaje glas ispovijesti Crkve. Njezina vjera nije poricanje žalosti; ona je pouzdanje izgovoreno usred nje.

Marija potom dolazi Isusu i pada mu pred noge. Ponavlja istu bolnu rečenicu o bratovoj smrti, a oko nje plaču ljudi koji su došli tješiti obitelj. Isus, gledajući njihovu žalost, i sam plače. Onaj koji će pozvati Lazara iz groba ne stoji hladno pred ljudskim gubitkom. Kršćanska nada ne zaobilazi suze. U Kristu Bog ulazi u njih i vodi ih prema životu.

Pred grobom Isus naređuje da se makne kamen. Marta ga upozorava na stvarnost smrti nakon četiri dana, a Isus je podsjeća na obećanje o Božjoj slavi. Zatim moli Oca i snažnim glasom poziva Lazara da izađe. Lazar izlazi, još omotan povojima, a Isus drugima nalaže da ga odriješe. To nije konačno uskrsnuće u proslavljenom tijelu, nego znak koji unaprijed upućuje na Isusovu pobjedu nad smrću. Lazar će ponovno živjeti zemaljskim životom; Krist će uskrsnuti u život nad kojim smrt više nema vlasti.

Posljednji zajednički prizor događa se za stolom u Betaniji. Marta ponovno poslužuje, Lazar je među sustolnicima, a Marija uzima dragocjenu pomast, maže Isusove noge i otire ih kosom. Kuća se ispunja mirisom. Isus njezin čin povezuje sa svojim ukopom. Slušanje koje je obilježilo Mariju sada postaje velikodušno djelo ljubavi; Martino služenje ostaje vjerno i nenametljivo; Lazarova prisutnost za stolom živi je znak primljena života.

Ivan dodaje da su glavari svećenički odlučili ubiti i Lazara jer su zbog njega mnogi povjerovali u Isusa. Lazar ne izgovara nijednu zabilježenu riječ, ali njegovo postojanje postaje svjedočanstvo. On nije gospodar dara koji je primio. Njegov život upućuje na Darovatelja i zbog toga izaziva i vjeru i protivljenje.

Crkva Martu, Mariju i Lazara zajedno slavi 29. srpnja. Njihov dom pokazuje cjelovitost učeništva: primiti Krista, slušati njegovu riječ, služiti mu, pred njim oplakivati mrtve i vjerovati da je on uskrsnuće i život. Betanija zato nije samo mjesto odmora na Isusovu putu, nego kuća u kojoj je ljudska ljubav otvorena Božjoj pobjedi nad smrću.