Sveta Marta iz Betanije

Sveta Marta iz Betanije jedna je od rijetkih žena kojima evanđelja daju vlastiti glas u razgovoru s Isusom. Luka je pamti kao ženu koja ga je primila u svoj dom, a Ivan kao Lazarovu i Marijinu sestru, koju je Isus ljubio. Njezina priča obuhvaća svakodnevno posluživanje, bol zbog bratove smrti i odvažnu ispovijest vjere. Zato se Marta ne može svesti na sliku zaposlene domaćice. U njezinu se životu susreću ruke spremne služiti i srce koje pred Isusom postavlja najteža pitanja.

Ivanovo evanđelje smješta Martu, Mariju i Lazara u Betaniju, selo blizu Jeruzalema. O njihovu podrijetlu, dobi i zanimanju ne govori. Ne znamo ni kada je Marta umrla. Ono što je o njoj pouzdano sačuvano pripada susretima s Isusom. Ivan izričito kaže da je Isus ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara (Iv 11,5). Ta kratka rečenica daje poseban ton svemu što slijedi: Isus ne dolazi među neznance, nego među ljude s kojima ga veže bliskost.

Kuća otvorena Gospodinu

Luka pripovijeda kako je Isus na putu ušao u neko selo i kako ga je Marta primila u kuću (Lk 10,38–42). Evanđelist u tom prizoru ne imenuje selo, ali navodi Martu i njezinu sestru Mariju. Dok Marija sjedi do Gospodinovih nogu i sluša njegovu riječ, Marta je zaokupljena posluživanjem. Naposljetku se obraća Isusu: ostala je sama s poslom i želi da joj sestra pomogne. U njezinu pitanju ima umora i očekivanja da netko primijeti teret koji nosi.

Isus joj odgovara oslovljavajući je dvaput po imenu. Govori joj da se brine i uznemiruje za mnogo toga, dok je potrebno jedno, te da je Marija izabrala bolji dio. Te riječi nisu osuda gostoprimstva. Marta je Isusa primila, a njezino posluživanje stvaran je čin brige. Isus upućuje pogled na nešto što u mnoštvu obveza može izmaknuti: gost kojega želi ugostiti donosi riječ koju i ona treba čuti. Njezina zauzetost postaje teškoća kada joj ne dopušta da bude s njim. Marijino slušanje pritom nije poniženje Martina rada, nego podsjetnik na ono iz čega svako služenje crpi smisao.

Taj je prizor ostao blizak ljudima koji u obitelji, zajednici ili poslu često nose teret nevidljivih zadaća. Evanđelje ne traži da se zanemare oni kojima je potrebna skrb. Ono otvara prostor za pitanje može li čovjek, usred opravdanih briga, zastati pred Bogom i primiti njegovu riječ. Marta to pitanje ne čuva za sebe: izgovara ga pred Isusom i dopušta da joj on odgovori. I u tome se vidi njezina bliskost s njim.

Vjera na putu prema grobu

Ivanovo evanđelje Martu ponovno dovodi pred Isusa u sasvim drukčijim okolnostima (Iv 11,1–44). Lazar je bolestan, a njegove sestre šalju Isusu poruku. Kad Isus stigne blizu Betanije, Lazar je već četiri dana u grobu. Marta, čuvši da dolazi, izlazi mu ususret; Marija ostaje u kući. Marta ne skriva bol: govori mu da joj brat ne bi umro da je on bio ondje. Ipak dodaje da i sada zna kako će mu Bog dati što god zatraži.

U toj se rečenici tuga i pouzdanje nalaze zajedno. Marta ne govori kao netko tko nema pitanja niti kao netko tko je izgubio svaku nadu. Kada joj Isus kaže da će njezin brat uskrsnuti, ona potvrđuje vjeru u uskrsnuće u posljednji dan. Isus je zatim vodi dalje od opće nade prema sebi: „Ja sam uskrsnuće i život.” Pita je vjeruje li to. Marta odgovara jednom od najsnažnijih ispovijesti u evanđeljima: vjeruje da je on Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet (Iv 11,25–27).

Ta ispovijest nastaje prije nego što Marta vidi brata kako izlazi iz groba. Njezina vjera nije naknadno objašnjenje čuda, nego odgovor Isusu usred žalosti. Zato je važno ne pamtiti je samo po brizi za kuću. Ista žena koja se kod Luke muči s posluživanjem kod Ivana izgovara tko je Isus. Njezine riječi ostaju svjedočanstvo nade koja ne uklanja bol, ali se usuđuje obratiti onomu komu vjeruje.

Marta potom odlazi po Mariju i kaže joj da je Učitelj zove. Sestre dolaze do groba, a Isus, vidjevši njihov plač, i sam plače. Kad zapovjedi da se ukloni kamen, Marta ga podsjeća da je Lazar već četiri dana mrtav. Evanđelje ni tu ne skriva njezin dodir sa stvarnošću: ona zna što znači smrt i što se može očekivati od otvorena groba. Isus je poziva da vjeruje kako će vidjeti Božju slavu. Potom doziva Lazara, koji izlazi živ. U tom događaju Martino pitanje, ispovijest vjere i oprez pred grobom stoje jedno uz drugo. Ona nije lik bez straha i nedoumice, nego učenica koja u njima razgovara s Gospodinom.

Služenje koje ostaje

Ivan spominje Martu još jednom, za večerom u Betaniji šest dana prije Pashe (Iv 12,1–8). Lazar je među onima za stolom, Marija pomazuje Isusove noge skupocjenom pomašću, a Marta poslužuje. Evanđelist ne bilježi Martine riječi niti iz toga prizora izvodi pouku o njezinu karakteru. Ipak, podatak je znakovit: nakon događaja uz Lazarov grob Marta je ponovno među svojima i ponovno služi. Njezina ispovijest vjere ne briše njezinu spremnost na konkretan rad. U svjetlu svega što je o njoj rečeno, posluživanje se može čitati kao dio njezina odnosa s Isusom, a ne kao jedina mjera njezina života.

Kršćanska je predaja u Marti prepoznala zaštitnicu onih koji se brinu za dom, pripravljaju hranu i dočekuju goste. Takvo štovanje čuva vrijednost poslova koji lako ostaju nezapaženi. No Martina evanđeoska slika šira je od svakog popisa zaštitništava. Ona prima Isusa u kuću, iskreno govori o svojoj opterećenosti, prva mu izlazi ususret u času žalosti i pred njim ispovijeda vjeru. Njezino služenje i njezino slušanje ne treba razdvojiti: upravo je Isus kojemu otvara vrata onaj kojemu može povjeriti i svoj nemir i svoju nadu.

Predaja i spomendan

O Martininu životu nakon evanđeoskih događaja nemamo pouzdanih biblijskih podataka. Kasnije zapadne predaje pripovijedaju da je s Marijom i Lazarom stigla na jug današnje Francuske i naviještala evanđelje u Provansi. S Tarasconom je povezana legenda o strašnoj nemani, Taraski, koju je Marta svladala. Takve su priče stoljećima oblikovale njezinu pučku sliku i umjetničke prikaze, ali nisu događaji koje potvrđuju evanđelja. Isto vrijedi za pojedinosti koje kasniji spisi navode o njezinim roditeljima, godini smrti ili putovanju nakon Isusova uskrsnuća.

U zapadnoj se predaji Martina sestra Marija katkad poistovjećivala s Marijom Magdalenom. Ivan, međutim, govori o Mariji iz Betanije kao o Lazarovoj i Martinoj sestri; samo na temelju tih evanđeoskih odlomaka nije moguće tvrditi da je ona Marija Magdalena. To razlikovanje važno je i za današnje liturgijsko slavlje. Papa Franjo odredio je 2021. da se 29. srpnja u Općem rimskom kalendaru slavi spomendan svetih Marte, Marije i Lazara. Dotad je toga dana u kalendaru bila navedena samo Marta. Zajednički spomendan ističe svjedočanstvo doma u Betaniji: ondje je Isus bio primljen, slušan i prepoznat kao uskrsnuće i život.

Marta pritom ne gubi vlastiti glas. Ona je žena koja radi, pita, žaluje i vjeruje. Njezina svetost nije u tome što nikada nije bila uznemirena, nego u njezinu otvorenu odnosu s Kristom. On je susreće u kući punoj poslova i na putu prema bratovu grobu. U oba prizora zove je da ostane blizu njega. Zato se vjernici u Marti mogu prepoznati upravo ondje gdje se svakodnevna odgovornost susreće s brigom, a vjera mora pronaći riječi pred gubitkom. Njezina ispovijest iz Betanije i danas podsjeća da nada ima ime: Isus Krist, Sin Božji.