Sveta Marija Magdalena de' Pazzi

„Da, poći ću“, rekla je sestra Marija Magdalena. Molila je u vrtu svoga samostana s drugim sestrama kada je pala u zanos i od našega Gospodina primila poziv da uđe u Čistilište kako bi bolje razumjela Božansku pravdu i potrebu molitve za one koji trpe posljednje očišćenje od svojih grijeha. Pošla je s Isusom, silazeći sve dublje u tamnice muka, promatrajući silnu patnju neukih, nemilosrdnih, slabih, materijalističnih, nečistih i oholih duša koje su umrle još ne posve očišćene ognjem Božje ljubavi. Vidjela je i one koji su živjeli dobrim i svetim životom te padali samo u lake grijehe. I oni su trpjeli, ali manje od ostalih. To je bilo tek jedno od bezbrojnih viđenja i mističnih iskustava koja je Sveta Marija Magdalena de' Pazzi primila od našega Gospodina tijekom svoje četrdeset i jedne godine na zemlji.

Sveta Marija Magdalena de' Pazzi rođena je u Firenci, u Italiji, kao jedina kći iznimno bogate i plemenite obitelji. Na krštenju je dobila ime Katarina, u čast svete Katarine Sijenske, ali su je u obitelji često zvali Lukrecija, u spomen na njezinu baku. Katarina je bila svetačko dijete, odgajana u svetačkom domu. Još kao djevojčica rasla je u ljubavi prema siromasima i potajno im davala svoju hranu. Voljela je moliti i druge djevojčice svoje dobi učiti moliti. Naučila je katekizam i uvijek tražila prigode da svoje novo znanje podijeli s prijateljicama.

Oko osme ili devete godine Katarina je počela produbljivati svoju molitvu, često ostajući uronjena u nju i više od jednoga sata. Naučila je razmatrati, a osobito ju je privlačilo razmatranje Kristove muke. To je njezino srce toliko približilo ljubavi prema našem trpećem Gospodinu da je radosno tražila pokore koje bi si mogla nametnuti. Katkad je spavala na podu, nosila kostrijet, načinila krunu od trnja i stavljala je na glavu te se sve više suobličavala Kristovim patnjama. U dobi od deset godina primila je prvu svetu pričest, a do dvanaeste godine doživjela je svoj prvi zanos u nazočnosti svoje majke. Nakon toga zanosa učinila je privatni zavjet djevičanstva svome Ljubljenomu.

Kad joj je bilo četrnaest godina, Katarinin otac postao je veliki vojvoda od Cortone, a Katarina je bila smještena u samostan svetoga Ivana u Firenci. Tijekom svojega petnaestomjesečnog boravka sa sestrama njezina je svakodnevna molitva često trajala satima. Molila je u skrovitosti, kako ne bi privlačila pozornost na sebe. Oko petnaeste godine otac je počeo dogovarati njezinu udaju, ali mu je objasnila da to ne može zbog svoga privatnog zavjeta Isusu. Otac je pristao te je 1583., sa šesnaest godina, ušla u karmelićanski samostan Svete Marije od Anđela u Firenci. Izabrala je taj samostan jer su ondje sestre svakodnevno primale svetu pričest, što je u ono vrijeme bilo neuobičajeno. Već tijekom prve godine u samostanu doživjela je drugi zanos, u kapeli, moleći pred raspelom. Za vrijeme toga zanosa sestre su je čule kako svome Ljubljenomu govori: „O Ljubavi, Ti nisi ni poznata ni ljubljena.“ Njezina ju je molitva vodila u duboku spoznaju Spasitelja, spoznaju koju može dati samo mistična molitva.

Godine 1584. novakinja Katarina teško se razboljela i bila prikovana za postelju. Svaku je patnju prihvaćala s tolikom radošću da se činilo kao da uopće ne trpi. Kad ju je jedna redovnica upitala o njezinoj patnji, odgovorila je: „Oni koji pred očima imaju Kristove patnje i svoje vlastite prinose Bogu po njegovoj muci, nalaze da su njihove boli slatke i mile.“ Dana 17. svibnja te godine bilo joj je dopušteno da s postelje položi svoje prve zavjete, uzevši ime sestra Marija Magdalena, prema pokorničkoj svetici iz Biblije.

Nakon polaganja zavjeta sestra Marija Magdalena počela je nakon svete pričesti doživljavati svakodnevne zanose, koji su trajali četrdeset dana zaredom. Zbog toga joj je ispovjednik naložio da svoja iskustva podijeli sa sestrama. To je i učinila, a tijekom sljedećih nekoliko godina sestre su ih zapisale u pet velikih svezaka.

Tijekom jednoga od svojih zanosa Isus je uzeo srce sestre Marije Magdalene i sakrio ga u svoje Presveto Srce. Rekao joj je da joj ga neće vratiti dok posve ne bude očišćeno. Drugom joj je prigodom Isus rekao: „Oduzet ću ti osjet milosti, ali ne i milost. Premda će se činiti da te ostavljam, bit ću ti bliže.“ U jednom je razdoblju taj osjećaj napuštenosti trajao pet godina, tijekom kojih je doživljavala teške napasti na nečistoću, neumjerenost, oholost, nevjeru i bogohuljenje. Molila je svoje sestre da mole za nju u njezinoj slabosti i grijehu. Unatoč tim gotovo nepodnošljivim napastima, rasla je u ljubavi i ostala vjerna svome Ljubljenomu po žarkoj molitvi, postu i svakoj vrsti pokore koju si je mogla nametnuti. Napokon se 1590., u dobi od dvadeset i četiri godine, njezina tamna noć privremeno podignula te je ponovno bila ispunjena najdubljim utjehama svoga Gospodina.

Molitva sestre Marije Magdalene često je bila usmjerena na tješenje Isusova Srca i na zadovoljštinu za mnoga svetogrđa počinjena protiv njega. Živo je osjećala koliko je Isus neljubljen i koliko bi trebao biti ljubljen. Ta ju je sveta žalost poticala da mu bude utjeha i da umiruje njegovu Božansku pravdu. Njezina su priopćenja s Isusom bila poput razgovora s najbližim prijateljem, zaručnikom i pratiteljem. Molila je da trpi s njime, u njemu i za njega. Molila je za obraćenje grešnika i uvijek nastojala u svemu dati Bogu slavu.

Tijekom cijeloga svoga redovničkog života, unatoč stalnim zanosima i ushitima, Sveta Marija Magdalena mogla je sa svom pomnjom i marljivošću izvršavati sve svoje dužnosti. Poučavala je novakinje, obavljala najjednostavnije poslove i služila kao i svaka druga sestra. Posljednje tri godine njezina života bile su ispunjene mnogim tjelesnim patnjama. Podnosila je jake glavobolje, groznice, bolove po tijelu, povraćanje krvi i upaljene desni zbog kojih je izgubila sve zube. Ipak, njezine su najveće patnje bile nutarnje. Živjela je ono što sveti Ivan od Križa naziva tamnom noći duha. Mnogo se puta činilo da je Bog odsutan i vidjela je samo svoju bijedu. Ali iz toga nutarnjeg poništenja odlučila je ljubiti i ostala je nepokolebljivo vjerna Bogu i molitvi za obraćenje grešnika.

Dok častimo ovu veliku mističarku, promišljajmo o njezinoj privlačnosti prema radosnom prihvaćanju svake patnje. Sama patnja ne dolazi od Boga. Bog dopušta da trpimo kako bismo ga mogli ljubiti u toj patnji i kako bi naša ljubav mogla postati čista. Promisli kako podnosiš vlastite patnje u životu. Bježiš li od njih? Prihvaćaš li ih nevoljko? Očajavaš li? Ili ih vidiš kao sredstvo da se potpunije sjediniš s Bogom koji je nosio težinu naših grijeha i pribio ih na Križ da nas oslobodi od grijeha? Nasljeduj ovu veliku sveticu i nastoj iz ljubavi prema Bogu prihvatiti svaku patnju, nasljedujući Isusa, i poput Svete Marije Magdalene de' Pazzi i ti ćeš donositi utjehu Presvetom Srcu Isusovu.