Sveta Marija Magdalena, apostolica apostola

Marija Magdalena u evanđeljima ostaje ondje gdje se učeništvo najteže prepoznaje: uz križ, kraj groba i pred nevjericom onih kojima donosi vijest da je Gospodin živ. Njezina se veličina ne temelji na kasnijim nagađanjima o njezinoj prošlosti, nego na vjernosti Kristu koji ju je oslobodio i poslao. Zato njezin život povezuje primljeno milosrđe sa zadaćom svjedočenja.

Luka je prvi predstavlja kao Mariju zvanu Magdalena, ženu iz koje je Isus istjerao sedam zloduha. Broj sedam može označavati puninu, ali evanđelje ne objašnjava narav njezine patnje niti opisuje njezin život prije ozdravljenja. Jasno kaže da je nakon oslobođenja putovala s Isusom, Dvanaestoricom i drugim ženama te da su one zajednicu pomagale svojim dobrima. Marija se tako pojavljuje kao stvarna učenica: sluša navještaj kraljevstva, sudjeluje u putujućoj zajednici i vlastitim sredstvima podupire njezino poslanje.

Evanđeoski tekst ne poistovjećuje je s neimenovanom grešnicom koja u Lukinoj kući farizeja Šimuna suzama pere Isusove noge. Ne poistovjećuje je ni s Marijom iz Betanije, sestrom Marte i Lazara, koja u drugom prizoru pomazuje Isusa. Budući da je ime Marija bilo vrlo često, razlikovne oznake u evanđeljima imaju težinu: Magdalena upućuje na Magdalu, mjesto uz Galilejsko jezero. U zapadnoj se predaji, osobito nakon propovijedi pape Grgura Velikoga 591., te žene često stapaju u jedan lik pokajnice. Takvo poistovjećivanje snažno je utjecalo na umjetnost i pobožnost, ali nije tvrdnja koju donose evanđelja.

Ni podatak o sedam zloduha ne daje osnovu da se Mariju proglasi prostitutkom. Evanđelja nigdje ne navode takvo zanimanje niti njezino oslobođenje povezuju sa seksualnim grijesima. Kada se njezina priča svede na zamišljenu razvratnu prošlost, u drugi plan pada ono što su evanđelisti doista sačuvali: žena oslobođena zla postaje postojana učenica i jedna od ključnih svjedokinja vazmenih događaja.

Ta se postojanost najjasnije vidi u Isusovoj muci. Evanđelja različito raspoređuju osobe pod križem, ali Matej, Marko i Ivan izrijekom navode Mariju Magdalenu među ženama koje su pratile raspeće. Marko i Matej povezuju je i s promatranjem mjesta ukopa. Dok se krug učenika raspršio u strahu, njezina prisutnost čuva vezu između Isusove smrti, njegova groba i jutra uskrsnuća. Ona ne uklanja tamu Velikoga petka, nego ostaje dovoljno blizu da poslije može posvjedočiti što se dogodilo.

Sva četiri evanđelja stavljaju Mariju Magdalenu među žene koje prve dolaze do praznoga groba. Pojedinosti se razlikuju: negdje dolazi s drugim ženama, a Ivan se usredotočuje na njezin osobni susret s Isusom. Zajednička je jezgra da vijest o uskrsnuću najprije primaju žene i da Marija među njima ima istaknuto mjesto. Time Bog povjerava presudno svjedočanstvo osobama čija se riječ u tadašnjem društvu često smatrala manje vjerodostojnom.

Ivanov izvještaj nosivu crtu njezina života sažima u pozivu po imenu. Marija stoji pred praznim grobom i plače. Uskrsloga Isusa vidi, ali ga zamjenjuje s vrtlarom. Prepoznaje ga tek kada joj kaže: „Marijo!” Ozdravljenje i učeništvo dosežu novu dubinu: Gospodin koji ju poznaje ne dopušta joj da ga zadrži za sebe, nego je šalje braći. Ona odlazi s kratkim navještajem: „Vidjela sam Gospodina!”

Zbog te zadaće crkvena ju je predaja nazvala apostolicom apostola. Naslov ne znači da je pripadala Dvanaestorici, nego da je njima bila poslana s vazmenom viješću. Njezino svjedočanstvo pokazuje da susret s Kristom uvijek ima crkveni smjer. Dar nije zatvoren u privatnu utjehu; primljena riječ postaje riječ koju treba prenijeti zajednici, čak i kada je ta zajednica spora povjerovati.

O Marijinu životu nakon evanđeoskih događaja nema pouzdanih novozavjetnih podataka. Jedna stara predaja vodi je s Marijom, Isusovom majkom, i Ivanom u Efez. Druga, kasnija i osobito razvijena na Zapadu, povezuje je s Provansom, pustinjačkim životom i mjestima štovanja u Francuskoj. Te predaje pripadaju povijesti njezina kulta, ali ne mogu se izjednačiti s evanđeoskim svjedočanstvom. Isto vrijedi i za brojne relikvije koje joj se pripisuju.

Marijin se blagdan slavi 22. srpnja. U istočnim crkvama odavno se časti kao mironosica i ravna apostolima, dok je zapadna umjetnost često naglašavala lik pokajnice s posudom pomasti. Obje su predaje oblikovale kršćansku maštu, no današnje čitanje treba početi od jasnih evanđeoskih crta: oslobođena žena, učenica koja podupire Isusovo poslanje, svjedokinja križa i groba te prva navjestiteljica uskrsloga Gospodina.

U tome je trajna snaga Marije Magdalene. Milosrđe koje prima ne zatvara je u priču o prošlosti, nego je osposobljava za vjernost i poslanje. Ostaje kad se čini da je sve izgubljeno, čuje svoje ime i zatim izgovara vijest na kojoj stoji kršćanska nada: Gospodin je živ.