Sveta Marija Goretti

Marija Goretti rodila se u siromaštvu u Corinaldu u Italiji. Bila je treće od sedmero djece, a obitelj i prijatelji od milja su je zvali Marietta. Zbog siromaštva svoje obitelji Marija nije mogla pohađati školu. Većinu vremena provodila je u obiteljskom domu, obavljajući kućanske poslove i brinući se za mlađu braću i sestre. Njezin je otac posjedovao farmu, ali ju je izgubio kad je Mariji bilo samo pet godina. Zaposlivši se kao nadničar na tuđoj zemlji, Marijin otac uspijevao je pribaviti dovoljno da obitelj ima što jesti, no kad je Mariji bilo devet godina, umro je od malarije. Kako bi prehranila svojih sedmero djece, Marijina majka počela je raditi u polju, a Marija je preuzela još veću odgovornost u kući. Unatoč tomu što nije imala formalno obrazovanje i nije znala čitati, Marija je imala duboku vjeru. Siromaštvo i gubitak oca nisu umanjili njezinu vjeru; osnažili su je. Kad je njezina majka usred teškoća počela gubiti nadu, Marija je redovito govorila: „Majko, hrabro, Bog će nam pomoći.“ Marijina nada da će njezin otac biti izbavljen iz čistilišta poticala ju je na neprestanu molitvu, osobito na krunicu.

Kad je gospodin Goretti izgubio svoju farmu, obitelj Goretti preselila se u kuću koju je dijelila sa Serenellijima, gospodinom Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom. Alessandrova je majka patila od duševnog poremećaja i umrla dok je on još bio mlad. Njegov je brat patio od sličnoga poremećaja, a otac mu je bio alkoholičar. Zbog toga je Alessandro bio nagle ćudi, sklon gnjevu i nemoralnu ponašanju.

Tijekom tri godine koliko su Marija i njezina obitelj živjele sa Serenellijima, Alessandro joj se najmanje tri puta spolno nametao. Svaki put ga je odbila. Bijesan, zaprijetio joj je da će je ubiti ako ikomu išta kaže, pa je šutjela. Kad je Mariji bilo samo jedanaest godina, a Alessandru dvadeset, zatekao ju je samu u zajedničkoj kući kako čuva najmlađu sestru i krpa košulju, dok su joj majka i starija braća i sestre radili u polju. Alessandro joj se ponovno spolno nametnuo, a ona ga je odbila. Držeći u ruci šilo, zaprijetio je da će je ubiti ako mu se usprotivi. „Ne! To je grijeh! Bog to ne želi!“ povikala je. Potrčala je prema vratima, ali ju je Alessandro sustigao i zadao joj četrnaest uboda u vrat prije nego što je pobjegao iz kuće. Dok je Marija krvareći ležala na podu, njezina je mlađa sestrica počela plakati, privukavši pozornost majke, koja je došla vidjeti što se dogodilo. Kad ju je našla izbodenu i u krvi, odvela ju je u mjesnu bolnicu, gdje je Marija preživjela još samo jedan dan.

U bolnici je kirurg bio iznenađen što je Marija tako dugo preživjela. Odmah ju je operirao bez anestezije. Tijekom operacije Marija se probudila, a jedan joj je drugi liječnik rekao: „Marija, sjeti me se u raju.“ Marija je odgovorila: „A tko zna tko će od nas dvoje ondje stići prvi?“ Liječnik joj je rekao: „Ti, Marija.“ Na to je Marija odgovorila: „Onda ću te se rado sjećati.“ Prije smrti Marija je uspjela izreći oproštenje Alessandru i još jednom izraziti nadu da će ga vidjeti na Nebu. Primila je i posljednje sakramente. Na samrtnoj je postelji načelniku policije rekla da ju je napao Alessandro i dodala: „Opraštam mu i želim ga sa sobom na nebu!“ Umrla je sljedećega dana.

Na mnoge je načine Marijina brutalna smrt označila početak njezina novoga života. Njezina je obitelj bila slomljena, ali i nadahnuta njezinom vjerom, milosrđem i činom oproštenja. Na njezinu su sprovodu mnogi govorili: „Umrla je svetica!“ Pobožnost prema njoj odmah se počela širiti i nastavlja se širiti sve do danas.

Budući da je Alessandro bio mlad, osuđen je na trideset godina zatvora, a ne na doživotnu kaznu. Tijekom prvih nekoliko godina u zatvoru ostao je prkosan i nije se htio pokajati. Iako je znao da mu je Marija oprostila, nije mogao prihvatiti oproštenje niti priznati svoj grijeh. No kad je mjesni biskup Giovanni Blandini osjetio poticaj da ga posjeti u zatvoru, stvari su se počele mijenjati. Otprilike u to vrijeme Alessandro je usnuo san u kojemu mu je Marija prišla i pružila ljiljane, simbol čistoće. Kad ih je uzeo, spalili su mu ruke i pretvorili se u prah. Napisao je biskupu pismo, zahvalio mu na posjetu, iznio san i zamolio za molitve. U godinama koje su slijedile Alessandro je doživio duboko obraćenje. Nakon što je odslužio dvadeset i sedam od trideset godina kazne, bio je pušten na slobodu.

Po izlasku iz zatvora Alessandro je pošao Marijinoj majci, Asunti, i molio je za oproštenje, koje mu je ona udijelila. „Tko sam ja da uskraćujem ono što je moja kći tako spremno dala?“ odgovorila je. Sljedećega su dana Alessandro i Asunta zajedno sudjelovali na svetoj misi i primili svetu pričest kao da su majka i sin.

Dana 24. lipnja 1950. papa Pio XII. kanonizirao je Mariju i nazvao je „Svetom Agnezom dvadesetoga stoljeća“. Osobito je dojmljivo to što su na kanonizaciji bili nazočni Marijina majka i četvero njezine braće i sestara. Bio je to prvi put da je jedna majka prisustvovala kanonizaciji svojega djeteta. Još je dojmljivije to što je bio prisutan i Alessandro. Molitve svete Marije doista su izmolile čudo milosrđa, oproštenja i pomirenja. Alessandro je postao franjevački brat trećoredac laik i radio je kao vrtlar sve do svoje smrti u osamdeset i sedmoj godini.

Kratak život i tragična smrt svete Marije pružaju nam mnogo više od same tragedije. Pružaju nam nadu — nadu da se i najokorjeliji grešnik može pokajati i spasiti. Tako često naš svijet na grijeh odgovara ogorčenjem, a ne milosrđem. Milosrđe je odlučujuća krepost u srcu svete Marije, i ova bi nas jedanaestogodišnja djevojčica trebala nadahnuti da nastojimo nadvladati svaki gnjev, gorčinu i ogorčenost prema grešniku. Razmotri dubinu vlastitoga milosrđa, ili njegov nedostatak, i dopusti da te ovo mlado dijete nadahne da slijediš njezin primjer.