Sveta Marija Dominika Mantovani

Marija Dominika Mantovani gotovo je sav svoj život vezala uz Castelletto di Brenzone, malo mjesto uz jezero Garda. Ondje je odrastala, poučavala vjeronauk, posjećivala bolesnike i postala suutemeljiteljicom Malih sestara Svete Obitelji. Zajednicu je osnovala sa svećenikom Giuseppeom Nascimbenijem, danas blaženikom, te je kao njezina prva vrhovna poglavarica vodila više od četrdeset godina. Sestre su pomagale župama skrbeći za djecu, bolesnike, starije i siromašne. Njihov se rad razvijao iz blizine ljudima čije je potrebe Marija Dominika poznavala još prije ulaska u redovnički život.

Rođena je 12. studenoga 1862. u mjestu Castelletto di Brenzone, na području Verone, kao najstarije od četvero djece Giovannija Battiste Mantovanija i Prudenze Zamperini. Odrastala je u seoskoj sredini, u obitelji u kojoj su se vjera i svakodnevne obveze prenosile zajedničkim životom. Roditelji su je poučavali vjeri, a daljnje je znanje stjecala na vjeronauku. U mjesnoj osnovnoj školi završila je samo tri razreda. Nedostatak duljega školovanja nadoknađivala je inteligencijom, razboritošću i čvrstom voljom, osobinama koje će joj poslije biti potrebne pri vođenju družbe.

Važan susret dogodio se 1877. godine, kada je u mjesto došao svećenik Giuseppe Nascimbeni. Marija Dominika tada je bila petnaestogodišnjakinja. Nascimbeni je postao njezin duhovnik i poticao ju je na djelatno sudjelovanje u župnom životu. Počela je poučavati vjeronauk i obilaziti bolesnike. To su bile zadaće u kojima je trebalo biti postojan: djeci približavati vjeru, pohoditi one koji nisu mogli doći u crkvu te upoznavati poteškoće obitelji u mjestu. Za buduću redovničku zajednicu te su godine bile dugo razdoblje priprave.

Nascimbeni je u njoj našao pouzdanu suradnicu. Njihova je suradnja rasla iz konkretnih župnih potreba, a Marija Dominika pod njegovim je vodstvom produbljivala molitveni život i spremnost na služenje. Njezina pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji osobito je bila vezana uz Bezgrješno začeće. Dana 8. prosinca 1886., na svetkovinu Bezgrješne, učinila je privatni zavjet trajne čistoće. Time je izrazila odluku da se posveti Bogu, premda još nije pripadala redovničkoj družbi. Nastavila je živjeti u svojoj sredini i sudjelovati u njezinu crkvenom životu.

Godine 1892. Nascimbeni je pokrenuo osnutak Malih sestara Svete Obitelji. Zajednica je trebala podupirati župni život i pomagati ljudima u njihovim duhovnim i materijalnim potrebama. Marija Dominika sudjelovala je u osnutku zajedno s još trima ženama te postala suutemeljiteljicom i prvom vrhovnom poglavaricom. Utemeljenje družbe vezuje se uz 6. studenoga 1892. godine. Pred trideseti rođendan žena koja je do tada služila u župi kao laikinja preuzela je odgovornost za zajednički redovnički život i budući razvoj nove ustanove.

Prve četiri sestre provele su mjesec dana novicijata u Veroni. Ondje su 4. studenoga 1892. primile redovničko odijelo i položile zavjete, a dva dana poslije započele život nove zajednice u rodnome mjestu. Njihova je neposredna priprava bila kratka, no za Mariju Dominiku slijedila je nakon godina župnog rada i duhovnog vodstva.

Kao redovnica primila je ime Marija od Bezgrješne. Sestre i mještani poznavali su je jednostavno kao majku Mariju. Naziv majke bio je povezan s odgovornošću koju je nosila prema ženama povjerenima njezinoj skrbi. Trebalo ih je uvoditi u molitvu, zajednički život i službe za koje se družba osnivala. Iskustvo stečeno tijekom godina suradnje s Nascimbenijem prenosila je sestrama i novakinjama. Odgoj sestara tako je postao jednim od njezinih glavnih poslova, uz upravljanje zajednicom koja je postupno rasla.

Uzor njihove redovničke obitelji bila je Sveta Obitelj iz Nazareta. U životu Isusa, Marije i Josipa sestre su nalazile nadahnuće za molitvu, rad i međusobne odnose. Marija Dominika nastojala je povezati tu duhovnost sa služenjem u mjestima u koja su bile poslane. Družba je bila namijenjena potrebama župa, pa je njezino djelovanje uključivalo više različitih poslova. Zajednički im je bio susret s ljudima kojima je trebala vjerska pouka, svakodnevna njega ili pomoć pri odgoju djece.

Sestre su poučavale vjeronauk, pomagale u dječjim vrtićima te njegovale bolesne i stare u njihovim domovima. Kućni pohodi tražili su spremnost da uđu u život obitelji i prihvate zahtjeve skrbi koje bolest donosi. U radu s malom djecom pružale su odgoj i pomoć roditeljima. Vjeronaučna pouka bila je dio istoga poslanja. Takav je raspored službi zahtijevao od poglavarice poznavanje sestara i njihovih sposobnosti, a od zajednice prilagodljivost različitim okolnostima. Marija Dominika pratila je i duhovnu i apostolsku pripravu sestara za taj rad.

Ljudi iz mjesta dolazili su joj po savjet i utjehu. Bila je poznata po dobroti i poniznosti, ali i po odlučnosti kada je to bilo potrebno. Njezina jednostavnost nije isključivala odgovornost za zajednicu. Uz Nascimbenija je postala važnim osloncem družbe te je godinama pratila žene koje su u nju ulazile. Pouzdanje u Božju providnost i zagovor Bezgrješne Marije pratilo je njezino vođenje. Pred novim zadaćama nije se oslanjala na visoku naobrazbu ili društveni položaj, nego na vjeru, stečeno iskustvo i suradnju u zajedničkom poslanju.

Nascimbeni je umro 1922. godine. Nakon njegove smrti Marija Dominika nastavila je voditi redovničku obitelj još dvanaest godina. Trebalo je sačuvati smjer rada oblikovan pri osnutku i istodobno skrbiti za sve brojnije sestre i njihove kuće. Družba je već bila prerasla okvir prvotne mjesne skupine. Do kraja njezina života djelovala je u Italiji i izvan nje, s približno tisuću dvjesto sestara u oko sto pedeset kuća. Razvoj ustanove pratilo je i crkveno uređivanje njezina života i pravila.

Marija Dominika umrla je 2. veljače 1934. u rodnome mjestu, nakon kratke bolesti. Imala je sedamdeset i jednu godinu. Ondje je ostala i matična kuća zajednice koju je vodila. Njezini su posmrtni ostatci 1987. preneseni u blizinu ostataka Nascimbenija, uz kojega je bila vezana dugom suradnjom u župi i pri osnutku družbe. Sestre su nastavile službe koje su započele u maloj zajednici uz Gardsko jezero.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 27. travnja 2003. godine. U crkvenom razmatranju njezina života posebno je mjesto pripalo služenju siromašnima po uzoru na Svetu Obitelj. Papa Franjo proglasio ju je svetom 15. svibnja 2022. godine. Marija Dominika Mantovani ostala je prepoznatljiva po životu u kojemu su se dugo ponavljali određeni poslovi: poučavanje djece, pohodi bolesnicima, odgoj sestara i vođenje zajednice. Iz tih je početaka izrasla redovnička obitelj posvećena potrebama župa, a njezina je prva poglavarica ostala povezana s mjestom i ljudima među kojima je naučila služiti.