Sveta Marie-Léonie Paradis

Sveta Marie-Léonie Paradis provela je velik dio života u ustanovama u kojima su se odgajali mladi i budući svećenici. Poznavala je učionice, ali i svakodnevne poslove bez kojih kolegiji i sjemeništa nisu mogli živjeti: pripremanje hrane, pranje rublja, brigu za kuću i sakristiju. Iz njezina redovničkog poziva i želje da pomaže svećenicima nastale su Male sestre Svete Obitelji. Družba je povezala molitvu za svećeničku službu s praktičnim radom u crkvenim ustanovama, nalazeći u jednostavnosti nazaretske obitelji uzor zajedničkoga života. Njezina je utemeljiteljica doživjela širenje toga djela po Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Rođena je 12. svibnja 1840. u mjestu L’Acadie u Quebecu, na području današnjega Saint-Jean-sur-Richelieua. Na krštenju je dobila ime Virginie Alodie Paradis, a u obitelji su je zvali Élodie. Bila je treće od šestero djece Josepha Paradisa i Émilie Grégoire. U roditeljskome je domu primila kršćanski odgoj, a školovanje je nastavila kod sestara družbe Notre-Dame u La Prairieju. U tom je razdoblju primila potvrdu, 1849., i prvu pričest, 1850. Uz odrastanje u vjeri postupno je sazrijevala i njezina želja za redovničkim životom.

U samostan marijanitki Svetoga Križa u Saint-Laurentu kod Montreala stupila je 21. veljače 1854. Bila je još vrlo mlada i krhka zdravlja, ali njezin je put u zajednici išao prema polaganju zavjeta. Redovničko odijelo primila je 1855., a 22. kolovoza 1857. položila je zavjete i uzela ime Marie-de-Sainte-Léonie. U svakodnevnoj je uporabi ono skraćeno u Marie-Léonie. Posvećenje Bogu ostvarivala je u družbi koja se bavila odgojem i obrazovanjem, pa je prvih godina služila u različitim kanadskim samostanima i poučavala mlade.

Godine 1862. poslana je u New York. Ondje je osam godina djelovala u sredini francuskih katolika, uz župu svetoga Vinka Paulskoga na Manhattanu, gdje je njezina družba vodila sirotište. Nakon kanadskih odgojnih ustanova upoznala je tako i potrebe zajednice u velikome američkom gradu. Godine 1870. pridružila se provinciji sestara Svetoga Križa u američkoj saveznoj državi Indiani, koja se prethodne godine odvojila od marijanitske družbe. U Notre Dameu sestre koje su se pripremale za učiteljsku službu poučavala je francuskomu jeziku i ručnome radu. Njezino se odgojno iskustvo širilo radom s djecom, mladima i samim redovnicama.

Presudan za nastanak buduće družbe bio je odlazak u Memramcook u kanadskoj pokrajini New Brunswick 1874. Poslana je u kolegij svetoga Josipa, ustanovu otaca Svetoga Križa. Ondje je uz nju djelovao svećenik Camille Lefebvre, koji joj je pružao duhovno vodstvo i potporu. Kolegiju je bila potrebna pouzdana pomoć u svakodnevnim kućanskim poslovima. Marie-Léonie u toj je sredini našla prostor za služenje svećenicima, a oko nje su se počele okupljati mlade žene koje su željele stupiti u redovnički život.

Okupljanje tih djevojaka postupno je preraslo u zajednički pothvat. Marie-Léonie otvorila je šivaću radionicu za mlade žene koje je privlačio posvećeni život. Mnoge su potjecale iz siromašnih obitelji i nisu imale priliku steći dovoljno obrazovanja. Uz nju su se učile radu i pripremale za redovnički život, dobivajući ljudski i duhovni odgoj. Montrealski biskup Édouard-Charles Fabre prepoznao je njezinu želju da pomaže svećenicima u njihovoj službi. Pozvao ju je da s mladim ženama oblikuje malu zajednicu koja će raditi u kolegijima otaca Svetoga Križa. Takvo je djelo tražilo i odgoj budućih sestara i uređen svakodnevni rad u ustanovama kojima su bile poslane.

Prvo zajedničko redovničko odijelo djevojke su primile 26. kolovoza 1877. Godine 1880. nastala je družba Malih sestara Svete Obitelji, uz suglasnost općega kapitula Družbe Svetoga Križa. Ime nove zajednice upućivalo je na Isusa, Mariju i Josipa te na jednostavnost njihova života u Nazaretu. Sestre su svoj poziv ostvarivale među poslovima koji se svakoga dana iznova vraćaju. U kuhinjama i praonicama kolegija i sjemeništa, u kućama u kojima su svećenici živjeli i u prostorima za bogoslužje pružale su pomoć potrebnu za život i rad tih ustanova.

U središtu toga služenja bila je i molitva za svećenike. Duhovna i materijalna pomoć pripadale su istoj karizmi. Briga za svećenikov svakodnevni život povezivala se s molitvom za njegovo poslanje, a rad u odgojnim ustanovama postajao je suradnjom u obrazovanju mladih. Kuhinjski poslovi, čisto rublje, uređena sakristija i crkva bili su konkretan doprinos zajednicama u kojima se poučavalo, molilo i slavilo sakramente. Družba je u takvoj službi prepoznavala nasljedovanje Krista koji služi. Evanđeoski prizor Isusa koji učenicima pere noge ostao je važan izraz duhovnosti Malih sestara.

Nastanak zajednice nije odmah donio i sve potrebne uvjete za njezin samostalan razvoj. Marie-Léonie tražila je biskupijsko odobrenje, ali ga u New Brunswicku nije dobila. Godine 1895. zajednica je preselila maticu u Sherbrooke u Quebecu. Ondje ju je primio biskup Paul LaRocque, kojemu je također trebala pomoć za sjemenište. Preseljenje je otvorilo novo razdoblje u životu sestara. Biskup je 26. siječnja 1896. dao odobrenje družbi, pa je njihovo djelo dobilo čvršći crkveni okvir. Marie-Léonie nastavila je voditi zajednicu i odgajati sestre za služenje kojemu su se posvetile.

I sama je još dugo ostala vezana uz svoju prijašnju redovničku zajednicu. Papa Pio X. oslobodio ju je tih obveza 1905., pa se mogla potpuno pridružiti družbi koju je utemeljila. Od prvoga okupljanja djevojaka u Memramcooku do toga koraka prošla su desetljeća. Za to su se vrijeme otvarale nove kuće i rasla potreba za sestrama. Radile su u različitim kanadskim i američkim biskupijama, u kolegijima, sjemeništima i drugim crkvenim ustanovama. Marie-Léonie redovito je putovala kako bi pratila odgoj sestara i pomogla riješiti praktične teškoće u zajednicama. U pismima je uz duhovne savjete pisala o zdravlju, kuhanju, sastavljanju jelovnika, vrtlarstvu i održavanju zgrada. Njezina briga za sestre obuhvaćala je i molitveni život i poslove koje su svakodnevno obavljale.

U posljednjim godinama zdravlje joj je slabilo. Umrla je u Sherbrookeu 3. svibnja 1912., nakon što je primila posljednje sakramente. Upravo je toga dana dobila dopuštenje za tiskanje maloga pravila namijenjenoga sestrama, na koje je čekala oko dvadeset godina. Bio je to posljednji važan događaj u njezinu radu na uređenju zajednice. Djelo koje je počelo malom skupinom žena sada je nosila brojna redovnička obitelj, razgranata u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom u Montrealu 11. rujna 1984., tijekom apostolskoga pohoda Kanadi. Na putu prema kanonizaciji Crkva je ispitala ozdravljenje novorođene djevojčice iz 1986., koja je nakon teškoga manjka kisika pri rođenju imala ozbiljno oštećenje zdravlja. Čudo koje je Bog učinio po zagovoru Marie-Léonie potvrđeno je papinskim dekretom 24. siječnja 2024. Papa Franjo proglasio ju je svetom 20. listopada iste godine. Njezin je spomendan 3. svibnja, dok se u Kanadi slavi 4. svibnja. Život svete Marie-Léonie Paradis ostao je povezan sa svećenicima i zajednicama kojima je služila: molitvom, odgojem sestara i postojanim radom potrebnim da bi se drugi mogli posvetiti povjerenomu poslanju.