Sveta Marijana od Isusa de Paredes

Sveta Marijana od Isusa de Paredes pokazuje kako pokora ima kršćanski smisao samo kada čovjeka učini raspoloživijim za ljubav. Njezin kratki život u Quitu nije ostao zatvoren u privatnoj pobožnosti. Molitva i odricanje vodili su je prema bolesnima, siromašnima, Afrikancima i pripadnicima domorodačkih naroda koji su u kolonijalnom društvu bili izloženi nejednakosti i zapostavljanju.

Rođena je 31. listopada 1618. u Quitu, kao najmlađa od osmero djece. Grad je tada već desetljećima bio pod španjolskom vlašću, a društveni poredak snažno obilježen razlikama podrijetla i položaja. Marijana se pridružila svjetovnim franjevcima. Živjela je kod kuće, u molitvi i pokori, te je izlazila ponajprije radi crkve i djela ljubavi.

Takav život nije bio bijeg od svijeta. Franjevačka duhovnost usmjerila ju je prema siromašnom i ranjivom Kristu. Izvori joj pripisuju osnivanje klinike i škole namijenjene Afrikancima i domorodačkom stanovništvu Quita. U tome se vidi važna posljedica njezine pobožnosti: ona nije samo osobno tražila svetost, nego je odgovarala na stvarne potrebe ljudi koje je društvo lako ostavljalo po strani.

Kada je grad pogodila epidemija, njegovala je bolesnike. U vremenu kada su zarazne bolesti unosile strah i razdvajale ljude, ona je prihvatila blizinu kao oblik služenja. Umrla je nedugo zatim, 26. svibnja 1645., u dobi od samo dvadeset i šest godina. Izvori ne dopuštaju da se svaka veza između njege bolesnika i njezine smrti medicinski utvrdi, ali jasno čuvaju spomen na njezinu prisutnost uz pogođene epidemijom.

Marijanina stroga pokora pripada duhovnosti njezina vremena, ali njezina se vrijednost ne mjeri samom količinom odricanja. Franjevačka predaja prosuđuje pokoru po plodu: ako ne vodi većoj osjetljivosti za bližnjega, gubi evanđeoski smjer. U Marijaninu životu taj je plod bio konkretan — škola, skrb, njega i otvorenost prema onima koji nisu imali jednak pristup društvenim dobrima.

Papa Pio XII. proglasio ju je svetom 1950. godine. Štuje se kao zaštitnica Ekvadora, a njezin se glavni spomen slavi 28. svibnja. Datum 6. ožujka, koji se pojavljuje u tehničkom zaglavlju jednoga izvora, ne odgovara biografskom tekstu ni utvrđenom datumu spomena.

Marijanina svetost ne može se svesti ni na osamu ni na javni rad. Njezina molitva hranila je služenje, a susret s potrebnima provjeravao je istinitost pokore. U toj povezanosti leži njezina trajna poruka: približavanje Bogu nije udaljavanje od ranjivih, nego spremnost da im se čovjek približi bez računanja vlastite koristi.

Umrla je mlada, ali njezin život nije bio malen. U kolonijalnom Quitu izabrala je mjesto uz one čiji se glas slabije čuo. Zato njezin spomen poziva na pobožnost koja postaje djelotvorna ljubav i na odricanje koje oslobađa srce za čovjeka u potrebi.