Sveta Maria del Carmen Sallés y Barangueras

Maria del Carmen Sallés y Barangueras posvetila je život kršćanskom odgoju djevojaka i žena. Do vlastite redovničke zajednice došla je nakon dugoga razlučivanja, iskustva u različitim družbama i mnogih godina učiteljskoga rada. U središtu njezina poslanja bili su vjera, obrazovanje i priprava odgojiteljica koje će znanje i ljubav prema Bogu moći prenositi drugima. U Burgosu je 1892. utemeljila družbu Concepcionistas Misioneras de la Enseñanza, misionarsku zajednicu posvećenu Bezgrješnoj Djevici Mariji te odgoju i obrazovanju.

Rođena je 9. travnja 1848. u Vicu u Španjolskoj, u brojnoj katoličkoj obitelji Joséa Sallésa i Francisce Barangueras. Roditelji su imali desetero djece. Otac je bio franjevački trećoredac, a majka karmelska trećoredica, pa je Carmen odrastala uz vjeru koju su roditelji živjeli i izvan obiteljskoga doma. Krštena je dva dana nakon rođenja u katedrali svetoga Petra u Vicu. Obitelj se poslije preselila u Manresu, gdje se školovala u školi sestara Naše Gospe. Njezina su se braća i sestre obrazovali u crkvenim školama, a vlastito iskustvo učenice prethodilo je njezinu dugom radu s djecom.

Prvu pričest primila je u Manresi. Nedugo zatim, za obiteljskoga hodočašća u marijansko svetište Montserrat, osjetila je poziv na redovnički život. Bila je još djevojčica, no želja da pripada Bogu ostala je prisutna i u godinama koje su slijedile. Njezina sestra Melchora također je izabrala posvećeni život i ušla u karmelski samostan u Tortosi. Obje su se morale suočiti s protivljenjem u obitelji. Carmenini su roditelji za nju bili pripremili povoljan brak, pa se njezina želja za redovništvom trebala razjasniti usred već oblikovanih obiteljskih očekivanja.

U tom joj je razdoblju pomogao duhovnik Sebastián Aliberch, koji ju je uputio na ozbiljno razlučivanje u duhovnim vježbama. Uz njegovu pomoć i potporu isusovca Goberne razabrala je svoj poziv i raskinula zaruke. Godine 1869. ušla je u novicijat sestara klanjateljica Presvetoga Sakramenta i ljubavi u barcelonskoj četvrti Gràcia. To je bio prvi konkretan pokušaj da želju iz djetinjstva pretoči u redovnički život, sa zahtjevima zajednice, molitve i određenoga apostolskog rada.

Među sestrama klanjateljicama produbila je euharistijsku pobožnost i želju za potpunim predanjem Bogu. Ljubav prema Isusu u Presvetom Sakramentu i razmatranje otajstva Bezgrješne Marije ostat će trajna obilježja njezine duhovnosti. Ipak, nije osjećala da je pozvana na posebno poslanje te družbe, pomoć djevojkama kojima je bio potreban oporavak i povratak uređenom životu. Njezina se pozornost sve više usmjeravala na odgoj od djetinjstva. Prije polaganja zavjeta, nakon savjetovanja s duhovnim pratiteljima, napustila je novicijat.

Početkom 1870-ih pristupila je dominikankama Navještenja, zajednici posvećenoj obrazovanju djevojaka. Ondje je provela mnogo godina poučavajući i upoznajući potrebe učenica. U Barceloni je pokrenula i večernju nastavu za radnice. Tako je njezin odgojni rad obuhvaćao djevojke koje su se redovito školovale i žene čije je vrijeme bilo određeno zaposlenjem. Vjerovala je da obrazovanje treba doprijeti do različitih društvenih slojeva te da ženama valja omogućiti širu vjersku i opću naobrazbu.

Njezin je pogled na odgoj bio povezan s otajstvom Marijina bezgrješnog začeća. U Mariji, očuvanoj od grijeha, promatrala je Božju providonosnu brigu koja čovjeku dolazi ususret. Odgoj djece shvaćala je kao služenje u kojem se dobro njeguje od samoga početka. Djevojkama je željela pružiti čvrste temelje za život, razvijajući um i srce te pripravljajući ih za odgovorno sudjelovanje u obitelji i društvu. Vjerska pouka i opće znanje u njezinu su radu pripadali istom nastojanju da učenice rastu kao cjelovite osobe.

S vremenom je poželjela proširiti sadržaj obrazovanja i osigurati zajednici čvršće mjesto unutar crkvenoga ustrojstva. U nastojanju da ostvari te nakane naišla je na ozbiljne teškoće. Napustila je dominikansku zajednicu sa skupinom sestara, a potom je s trima od njih nastavila razlučivanje u Antequeri. Primile su ih franjevačke trećoredice Presvetih Srdaca, čiju je utemeljiteljicu Carmen poznavala. Slijedila su nova savjetovanja i traženje crkvene potpore za zajednicu koja bi se posvetila odgoju djevojaka u duhu Bezgrješne Djevice.

Potporu je naposljetku našla kod burgoskoga nadbiskupa Manuela Gómeza Salazara. S trima sestrama stigla je u Burgos 15. listopada 1892. i započela novi oblik zajedničkoga redovničkog života. Nadbiskup je 7. prosinca iste godine dao biskupijsko odobrenje i dopuštenje za prvu školu. U početku su bile priznate kao sestre Bezgrješnoga začeća svetoga Dominika. Konstitucije su im odobrene 1893., kada je Carmen položila redovničke zavjete u novoj zajednici. Osnutak, otvaranje škole i crkveno odobrenje tako su postupno dobivali svoj određen oblik.

Kao utemeljiteljica osobitu je pozornost posvetila pripravi sestara za učiteljsku službu. Od njih je tražila učenje i molitvu, rast u znanju i krepostima, kako bi drugima mogle predavati ono što su same usvojile. Zbog toga je otvarala škole u gradovima koji su pružali mogućnost obrazovanja redovnica, među njima u Burgosu, Segoviji i Madridu. Potom se okretala mjestima u kojima je potreba za školovanjem bila veća. Takvim je redom povezivala pripravu odgojiteljica i širenje škola: za nove je učenice trebalo osigurati sestre sposobne poučavati i pratiti njihov kršćanski rast.

Papa Pio X. dodijelio je družbi 1908. dekret pohvale, novi korak u njezinu crkvenom priznanju. Carmen je razmišljala i o djelovanju izvan Španjolske. Pratila je prilike za vjerski odgoj u Italiji i počela pripremati širenje svojega djela. Saznavši za nedostatak odgojiteljica u Brazilu, poduzimala je prve korake da i ondje pošalje sestre. Njezino se misionarsko nastojanje oslanjalo na isto uvjerenje koje ju je vodilo u školama: djevojkama su potrebne obrazovane i duhovno pripravljene učiteljice.

Njezine su učenice pamtile snažnu vjeru u Kristovu euharistijsku prisutnost. Molitva u kapeli i pouzdanje u Božju providnost pratili su njezin rad i odluke. U teškoćama oko osnutka pokazivala je ustrajnost, a u odnosu prema biskupima i drugim crkvenim poglavarima nastojala je živjeti poslušnost. Ni krhko zdravlje nije je spriječilo da vodi zajednicu i priprema nova djela. Nakon duge bolesti umrla je u Madridu 25. srpnja 1911., dok su se još oblikovali planovi za Italiju i Brazil.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 15. ožujka 1998., a papa Benedikt XVI. svetom 21. listopada 2012. na Trgu svetoga Petra. Njezino je odgojno djelo nastavljeno po sestrama koje su prihvatile isto poslanje molitve, učenja i služenja mladima. Njezin je spomendan 25. srpnja; pri beatifikaciji bio joj je određen 6. prosinca. U Crkvi ostaje primjer redovnice koja je kroz dugo razlučivanje pronašla vlastito poslanje i ostvarivala ga u konkretnom radu s učenicama i učiteljicama.