Sveta Margareta d’Youville

Marie-Marguerite Dufrost de Lajemmerais rodila se 15. listopada 1701. u Varennesu, nedaleko od Montréala, u tadašnjoj Novoj Francuskoj. Bila je najstarije od šestero djece u obitelji francuskoga vojnog časnika Christophea Dufrosta de Lajemmeraisa i Marie-Renée Gaultier. Očeva smrt, kad je Margareta imala sedam godina, naglo je promijenila život obitelji. Majka je godinama čekala mirovinu koja joj je pripadala kao časnikovoj udovici, pa je svakodnevica postala nesigurna. Zahvaljujući pomoći pradjeda, Margareta je dvije godine učila kod uršulinki u gradu Québecu. S dvanaest godina vratila se kući i pomagala majci, među ostalim poučavajući mlađu braću i sestre. Školovanje koje je morala prekinuti nije zaboravila: kasnije će se zauzimati da njezina vlastita djeca i djeca o kojoj se brinula dobiju priliku za učenje.

Nakon majčine ponovne udaje obitelj se preselila u Montréal. Margareta se ondje 12. kolovoza 1722. udala za Françoisa d’Youvillea. Brak joj nije donio sigurnost kojoj se mogla nadati. François je trgovao krznom i alkoholom, često izbivao iz doma i nezakonito prodavao alkohol pripadnicima starosjedilačkih naroda. Njegovo ponašanje i dugovi opteretili su obitelj. Margareta je rodila šestero djece; četvero ih je umrlo u ranom djetinjstvu. Kad se François teško razbolio, njegovala ga je do smrti 1730. godine. Ostala je udovica, u šestoj trudnoći, s dvojicom živih sinova i dugovima koje je trebalo podmiriti. U njezinu životu žalost za djecom nije bila samo početak neke buduće priče o uspjehu. Bila je stvarna rana s kojom je morala živjeti dok je iz dana u dan skrbila za one koji su ostali.

Kako bi uzdržavala obitelj, vodila je trgovinu. Dvojici sinova omogućila je školovanje; obojica su kasnije postala svećenici. Uz posao i majčinske obveze nalazila je vremena za bolesne, zatvorenike i siromašne. U svoj je dom primila slijepu ženu. Takvi postupci nisu bili tek usputni dodatak njezinu životu. U razdoblju osobne oskudice postajali su sve jasniji odgovor na nevolju koju je susretala oko sebe. Njezina je vjera pritom rasla u pouzdanju u Boga kojega je doživljavala kao Oca, bliskoga svakom čovjeku. Božju providnost nije razumjela kao izgovor za čekanje da se teškoće same riješe: valjalo je raditi, tražiti pomoć i otvoriti vrata onome tko nema kamo poći.

Godine 1737. unajmila je kuću u Montréalu i počela u njoj primati žene u potrebi. Pridružile su joj se Louise Thaumur de la Source, Catherine Cusson i Catherine Demers. Na posljednji dan te godine četiri su se žene privatno posvetile Bogu i služenju siromašnima. Još nisu imale ni sigurnu ustanovu ni društveni ugled koji bi ih štitio. Njihov se način života mnogima činio neobičnim: žene koje su same organizirale rad, dijelile sredstva i u svoj dom prihvaćale ljude od kojih su se drugi udaljavali prelazile su tadašnje društvene granice. Slijedile su poruge i klevete. Naziv „sive”, kojim su ih neki podrugljivo zvali, mogao je aludirati na pijanstvo i na Françoisovu trgovinu alkoholom; kasnije je postao imenom po kojem je zajednica poznata. Margareta nije odgovorila povlačenjem iz posla koji je započela.

Sestre su dijelile ono što su imale i postupno oblikovale trajnu zajednicu. Njezino će službeno ime biti Sestre ljubavi iz Montréala, a u narodu Sive sestre. Godine 1745. Margareta i dvije preostale prve suradnice obvezale su se staviti dobra na zajedničko raspolaganje kako bi mogle pomoći većem broju ljudi. U toj odluci vidi se koliko je njihovo djelovanje bilo praktično: dijeljenje nije bilo samo duhovna riječ, nego način da se nahrani, odjene i smjesti osoba koja dolazi na vrata. Susjedstvo ih nije uvijek prihvaćalo, novca je često nedostajalo, a i njihovo je prvo sklonište stradalo u požaru. Ipak, krug žena spremnih na isti život širio se.

Godine 1747. Margareta je preuzela upravljanje Općom bolnicom u Montréalu, ustanovom koju su ranije vodila braća Charon. Bolnica je bila u teškom stanju i opterećena dugovima. Trebalo je urediti prostor, osigurati hranu i sredstva za liječenje te vratiti povjerenje onih koji su mogli pomoći. Margareta je u tome pokazala poduzetnost: sestre i njihovi suradnici šivali su odjeću, izrađivali potrepštine i prihvaćali različite poslove koji su donosili prihod. Kada je njezin prvi mandat istekao, zauzela se da djelo opstane i ponudila podmirivati bolničke dugove. Kralj Luj XV. potvrdio ju je 1753. za upraviteljicu i dopustio oblikovanje redovničke zajednice; crkveno odobrenje uslijedilo je 1755. godine. Iza tih odluka stajale su godine rada u kojima je za svaku novu osobu trebalo pronaći mjesto i kruh.

Opća bolnica nije bila bolnica u današnjem, uskom smislu riječi. U njoj su utočište nalazili siromašni i bolesni, osobe s invaliditetom, žene izložene nasilju, osamljeni i oni za koje se drugdje nije nalazilo mjesta. Od 1754. Margareta je primala i napuštenu djecu. U ratovima koji su prethodili britanskom osvajanju Nove Francuske 1760. sestre su skrbile za bolesne, ranjene i zarobljenike s obiju strana. Takva otvorenost nije uklonila napetosti ratnoga vremena ni nestašice, ali je značila da se čovjeku u nevolji pomoć nije odmjeravala prema pripadnosti jednoj vojsci. Margareta je znala da se milosrđe mora održati i kad prilike postanu neprijateljske, a zalihe oskudne.

Priča o njezinu radu ima i dio koji se ne smije prešutjeti. Povijesni zapisi potvrđuju da je Margareta d’Youville posjedovala porobljene osobe, a i montrealska je Opća bolnica primila porobljene ljude kao dar. Njihova se nesloboda ne može opravdati činjenicom da je bolnica istodobno njegovala mnoge napuštene i bolesne. Margaretin život valja razumjeti zajedno s tom bolnom proturječnošću kolonijalnoga društva kojemu je pripadala.

Kad je 1765. požar uništio bolnicu, Margareta je imala šezdeset četiri godine. Izgubljen je dom mnogih koji nisu imali drugoga doma. Prema sačuvanoj predaji, sa sestrama je tada zapjevala „Tebe Boga hvalimo”. Taj čin nije zamijenio obnovu: trebalo je ponovno prikupiti novac, materijal i ljude, a radovi su trajali godinama. U iskustvu požara očituje se njezino shvaćanje providnosti, sažeto u misli da se na Božju pomoć računa zajedno s vlastitim radom. Vjera je sestrama davala snagu da ostanu uz ljude i onda kad se činilo da je sve što su sagradile nestalo.

Margareta je od sestara tražila da u siromasima prepoznaju Krista i da im služe s poštovanjem. Jednako je ozbiljno uzimala život zajednice: poticala ih je da govore o svojim potrebama, ne skrivaju bolest i ne preuzimaju posao koji bi im narušio zdravlje. Takva pozornost prema sestri koja služi i čovjeku kojemu se služi otkriva jednostavnu, zahtjevnu mjeru njezina vodstva. U njezinoj se blizini ljubav nije smjela svesti ni na osjećaj ni na dobro vođeno poslovanje. Trebala je biti vidljiva u toploj sobi, čistoj odjeći, strpljivu razgovoru i spremnosti da se prihvati onaj kojega drugi smatraju teretom.

Nakon napadaja oduzetosti u prosincu 1771., Margareta d’Youville umrla je 23. prosinca u Montréalu. Djelo koje je započela s trima družicama nastavilo se u zajednicama Sivih sestara i izvan grada u kojemu je nastalo. Papa Ivan XXIII. proglasio ju je blaženom 3. svibnja 1959. i nazvao „Majkom sveopće ljubavi”. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 9. prosinca 1990., kao prvu ženu rođenu na kanadskom tlu kojoj je Katolička Crkva priznala svetost. Njezin je liturgijski spomendan 16. listopada. Njezin život ostaje svjedočanstvo vjere koja se, usred gubitaka i nesigurnosti, pretvarala u uporan, organiziran rad za ljude na rubu društva.