Sveta Margareta Bourgeoys

Kad je Margareta Bourgeoys 1653. stigla u Ville-Marie, malo naselje iz kojega će izrasti Montréal, ondje još nije bilo dovoljno djece da bi otvorila školu zbog koje je prešla Atlantik. Nije čekala prekriženih ruku. Obilazila je domove doseljenika, poučavala, pomagala obiteljima i sudjelovala u životu zajednice koja je tek učila opstati. U tome se već naziralo njezino shvaćanje učiteljskoga poziva: čovjeku treba prići ondje gdje živi, a znanje, vjera i svakodnevna briga ne mogu se lako razdvojiti.

Rođena je 17. travnja 1620. u Troyesu, u francuskoj pokrajini Champagne, kao šesto od dvanaestero djece Abrahama Bourgeoysa i Guillemette Garnier. Odrastala je u kršćanskoj obitelji, a s devetnaest godina izgubila je majku. Sljedeće godine, za procesije u čast Gospe od Krunice, doživjela je snažan poticaj da život posveti Bogu. Taj trenutak nije odmah otkrio gdje će je poziv odvesti. U Troyesu se priključila zajednici mladih žena koje su, povezane s redovnicama Kongregacije Naše Gospe, poučavale djecu u siromašnim gradskim četvrtima. Ondje je upoznala odgojni rad, ali i oblik služenja koji se odvijao izvan samostanskih zidova.

Godine 1652. susrela je Paula de Chomedeyja de Maisonneuvea, osnivača i guvernera Ville-Marieja u francuskoj koloniji Novoj Francuskoj. Tražio je učiteljicu spremnu besplatno poučavati djecu doseljenika i domorodačkih obitelji. Margareta je prihvatila poziv. Odluka je značila rastanak s domom, dugu plovidbu i život u naselju čija je budućnost bila neizvjesna. U Montréal je stigla 16. studenoga 1653. Njezin se misionarski put od početka razlikovao od zamišljenoga školskog rasporeda: najprije je trebalo upoznati ljude, njihove potrebe i uvjete u kojima žive.

Ville-Marie bio je malen i ranjiv. Obitelji su se nosile s oskudicom, teškom klimom i opasnostima života na granici kolonije. Margareta je u kućama poučavala žene čitanju i pisanju te ih podupirala u odgoju djece. Sudjelovala je i u obnovi križa na brdu Mont Royal. Potaknula je gradnju kapele posvećene Gospi od Dobre Pomoći, Notre-Dame-de-Bon-Secours. Radovi su započeli 1650-ih, potom dugo stajali; kapela je dovršena tek poslije njezina povratka iz Francuske 1670-ih. Za Margaretu je to bilo mjesto molitve u naselju kojemu je, uza svu praktičnu pomoć, trebala i duhovna okosnica.

Napokon je 1658. dobila prostor za školu: napuštenu kamenu staju koju joj je ustupio guverner. Uredili su je zajedno, a 30. travnja počela je nastava. Ta jednostavna učionica postala je prva škola u Montréalu. Djeca su besplatno učila čitati, pisati i računati, stjecala praktična znanja i upoznavala kršćansku vjeru. Margareta nije obrazovanje pridržavala samo obiteljima koje su ga mogle platiti. Učionica je bila otvorena djeci naselja, djevojčicama i dječacima, a poslije su sestre širile škole i u druga mjesta.

Shvatila je da takav rad ne može dugo nositi sama. Iste godine otputovala je u Francusku, a 1659. vratila se sa suradnicama. Živjele su zajedno, molile i poučavale, no nisu željele ostati zatvorene u klauzuri. Uzor im je bila Marija koja ide drugima ususret: vjera ih je pozivala da se kreću između škole, doma i naselja. Iz te male skupine izrasla je Kongregacija Naše Gospe u Montréalu, ženska redovnička zajednica čije su članice mogle služiti ondje gdje su bile potrebne. Takav oblik života tada nije bilo jednostavno uspostaviti ni očuvati; Margareta je morala strpljivo tražiti potporu crkvenih i građanskih vlasti.

Posebnu je pažnju posvetila mladim ženama koje su stizale iz Francuske radi života i osnivanja obitelji u koloniji. Među njima su bile i takozvane „kraljeve kćeri”, kojima je kruna omogućila putovanje. Margareta ih je dočekivala, pružala im privremeni dom i pomagala da se pripreme za nove okolnosti. Djevojkama iz gradova trebalo je prenijeti vještine potrebne za život u drukčijem podneblju i gospodarstvu. Njezina je zajednica poslije otvorila i školu u kojoj su siromašne žene učile zanate kojima su mogle zarađivati. U takvu radu kršćanska ljubav nije ostajala samo riječ utjehe: dobivala je oblik krova nad glavom, pouke i mogućnosti da osoba sigurnije započne život.

Margareta se ponovno vratila u Francusku kako bi osigurala budućnost zajednice. Od kralja Luja XIV. dobila je 1671. povelju o građanskom priznanju. Crkveno odobrenje uslijedilo je 1676., a pravila zajednice potvrđena su 1698. Između tih datuma stajale su godine rada i pregovora, ali i širenja njezine zamisli. Sestre su otvarale škole u okolici Montréala i dalje u Novoj Francuskoj. Poučavale su i djevojčice iz domorodačkih zajednica, među ostalim u misiji na području današnjega Montréala. Taj se dio njihova djelovanja odvijao u povijesnim okolnostima kolonijalnoga širenja, koje su obilježavale velike neravnoteže moći. Margareta je u obrazovanju vidjela služenje ljudima koje susreće, bez obzira na njihovo podrijetlo.

Škole su se razlikovale prema potrebama mjesta: negdje je trebalo omogućiti osnovno obrazovanje djeci, drugdje poučiti djevojke ručnim poslovima i vođenju domaćinstva, a drugdje pomoći ženama da steknu vlastitu zaradu. Sestra nije trebala čekati da učenici dođu k njoj; mogla je otići u selo u kojemu nema škole. U tom je pokretu bio i razlog što je Margareta ustrajala na životu bez klauzure. Nije odbacivala zajedničku molitvu ni redovničku stegu. Željela je da se molitva pretoči u djelovanje, a djelovanje ponovno vrati molitvi.

Godine 1693. predala je vodstvo kongregacije sestri Marie Barbier, jednoj od prvih žena rođenih u Kanadi koje su pristupile zajednici. Margareta je ostala blizu svojim sestrama, ali je omogućila da djelo nastave bez nje. U posljednjim godinama više se posvetila molitvi i zapisivanju uspomena. Prema predaji, pred smrt se molila za ozdravljenje teško bolesne mlade sestre. Ta uspomena čuva sliku žene spremne nositi teret druge osobe.

Umrla je u Montréalu 12. siječnja 1700. Iza nje je ostala zajednica koja je mogla nastaviti rad u školama i među obiteljima Nove Francuske. Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1950., a Ivan Pavao II. svetom 31. listopada 1982.; postala je prva kanonizirana svetica Kanade. Crkva je se spominje 12. siječnja.

U Margaretinu životu nema razdjelnice između velikih putovanja i malih poslova. Prešla je ocean, razgovarala s kraljem i tražila priznanje za svoju zajednicu; istodobno je uređivala staju za nastavu, dočekivala djevojke na obali i ulazila u domove mladoga naselja. Njezina svetost rasla je upravo u toj vjernosti konkretnim ljudima. Mariji, kojoj je povjerila svoj poziv, nastojala je nalikovati tako da bude prisutna, raspoloživa i spremna poći onamo gdje je potrebna.