Sveta Marguerite Bays

U švicarskome zaseoku La Pierraz, blizu Sivirieza u kantonu Fribourg, krojačica Marguerite Bays provela je gotovo sav život. Nije osnovala redovničku zajednicu, vodila javno djelo ni ostavila opsežne spise. Susjedi su je poznavali po poslu koji je radila, po putu kojim je svakodnevno išla u crkvu i po tome što su joj se mogli obratiti kad bi im zatrebala pomoć. Upravo se u tom uskom krugu obitelji i župe oblikovao život žene koju je Crkva poslije proglasila svetom.

Rođena je 8. rujna 1815. u seljačkoj obitelji kao drugo od sedmero djece. Rad na gospodarstvu, zajednički život pod istim krovom i vjera roditelja bili su okvir njezina djetinjstva. Kao djevojčica primila je potvrdu, a nekoliko godina poslije prvu pričest. Oko petnaeste godine počela je učiti krojački zanat. Šivala je za obitelji u svojem kraju i tim se radom uzdržavala do kraja života. Igla, konac i odjeća koju je popravljala pripadali su njezinoj svakodnevici jednako kao molitva i poslovi na obiteljskom imanju.

Pred njom se otvorilo i pitanje redovničkoga života. Odlučila je ostati neudana i živjeti među svojima. Takva odluka nije značila povlačenje od ljudi: vezala ju je uz obitelj, susjede i župu. U svojoj sobi uredila je mjesto za molitvu s Marijinim likom, a u Siviriezu je redovito sudjelovala na misi. Euharistijsko klanjanje, križni put i krunica bili su stalni dio njezine pobožnosti. Njezina pripadnost franjevačkom trećem redu dala je tom životu prepoznatljiv oblik: nasljedovanje svetoga Franje živjela je kao laikinja, radeći vlastiti posao i ostajući u domu iz kojega je potekla.

Život u kući Baysovih nije bio bez napetosti. Članovi obitelji prolazili su kroz bračne teškoće, bolest i druge nevolje. Kad se brat Claude oženio Josette, njihov je zajednički život postao osobito težak za Marguerite. Josette joj je otvoreno pokazivala nesklonost, ali ona nije napustila kuću niti je prestala sudjelovati u obiteljskim obvezama. Kad se šogorica razboljela, njegovala ju je. Taj odnos pokazuje koliko je njezina odluka da ostane među svojima mogla biti zahtjevna: blizina nije uklonila povrede, nego joj je svaki dan iznova davala priliku odgovoriti na njih strpljivo.

Krojački posao vodio ju je u tuđe domove, a ondje je upoznavala potrebe koje se nisu mogle riješiti samo šivanjem. Siromašnima je donosila hranu i odjeću, prala i krpala ono što su imali. Posjećivala je bolesne i umiruće; ljudi su joj povjeravali brige i tražili savjet. Njezina se pomoć nije iscrpljivala u jednoj vrsti dobrotvornosti. Mogla je značiti komad kruha, popravljeno odijelo ili vrijeme provedeno uz bolesnički krevet. Takva je blizina bila moguća zato što je dobro poznavala svoj kraj i ljude koji su u njemu živjeli.

Posebno mjesto u njezinu životu imala su djeca. Poučavala ih je vjeri, pripovijedala im o Isusu i ponekad ih vodila u marijansko svetište Notre-Dame du Bois. U božićno vrijeme okupljala su se oko jaslica koje je pripremala. Nije bila školska učiteljica ni redovnica zadužena za katehezu; djeca su joj dolazila kao osobi koju su već poznavala iz susjedstva. I mlade je djevojke poučavala onomu što je smatrala važnim za njihov budući obiteljski život. Uz tu skrb za druge, sama je hodočastila u marijanska svetišta, katkad prelazeći velike udaljenosti pješice.

Premda je ostala živjeti u obiteljskom domu, njezin se svijet nije sveo na kuću i župu. Blisko prijateljstvo vezivalo ju je s kumčetom Lutgarde Menétrey, opaticom samostana La Fille-Dieu. Dijelile su radosti i teškoće, a razgovori su im bili oslonac u godinama kada je Marguerite već nosila teret bolesti i napetosti u obitelji. Njezina sposobnost da sluša ljude i razborito im odgovori privlačila je i one koji su imali crkvene odgovornosti. Za savjet joj se nisu obraćali samo susjedi, nego i svećenici. Tako je krojačica iz mjesta La Pierraz, bez službenoga položaja, sudjelovala u životu šire zajednice.

Godine 1853. teško se razboljela od bolesti crijeva koju životopisi opisuju kao rak. U toj je bolesti molila za ozdravljenje po Marijinu zagovoru, ali je svoju patnju povezivala i s Kristovom mukom. Dana 8. prosinca 1854., na dan kada je papa Pio IX. proglasio dogmu o Bezgrješnom začeću, ozdravila je; ona i oni koji su poznavali njezinu bolest to su prihvatili kao izvanredan Božji dar. Taj je dan postao prekretnica u njezinu životu.

Nakon ozdravljenja uz njezino se ime sve više vezivalo iskustvo Kristove muke. Na tijelu su joj se pojavile rane koje su suvremenici opisivali kao stigme, znakove pet rana Raspetoga. Osobito je petkom, u vrijeme Isusove smrti, proživljavala snažne tjelesne i duhovne patnje. Vijest se proširila i privlačila znatiželju, premda je Marguerite nastojala sačuvati privatnost. O tim je pojavama govorila crkvenim osobama, a njezino su stanje promatrali i liječnici. I dok su drugi govorili o njezinim ranama, ona se vraćala molitvi, radu i ljudima koji su joj dolazili.

Povezanost s Kristovom mukom nije prekinula običan tijek njezinih dana. Nastavila je šivati, živjeti sa svojima i primati ljude koji su dolazili po pomoć. Njezina je soba bila mjesto molitve, ali i prostor u kojemu je nosila vlastitu bolest daleko od javnosti. U župnoj crkvi nalazila je snagu za povratak ljudima čije je teškoće poznavala izbliza. Zato se sjećanje na nju u njezinu kraju nije oslanjalo samo na pripovijesti o neobičnim pojavama: sačuvalo je i uspomenu na ženu koja je dolazila kad je nekome trebalo pomoći.

Posljednjih godina zdravlje joj je slabilo. Umrla je u Siviriezu 27. lipnja 1879., na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova koja je te godine pala na taj dan. Na sprovodu se okupilo mnogo ljudi. U mjesnoj je zajednici već za njezina života postojalo uvjerenje da živi svetim životom, a nakon smrti uspomena na nju nastavila se čuvati uz njezin grob. Njezini su posmrtni ostatci poslije preneseni u župnu crkvu u Siviriezu.

Crkveno priznanje stiglo je mnogo kasnije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 29. listopada 1995., a papa Franjo svetom 13. listopada 2019. Njezin se spomendan slavi 27. lipnja, na godišnjicu smrti. Kad ju je Crkva uvrstila među svece, pred njom je bio životopis žene koja je ostala na svojem mjestu: u obiteljskoj kući, za krojačkim poslom, u župnoj crkvi i među ljudima kojima je mogla poslužiti. Ondje je njezina vjera zadobila oblik po kojemu je pamte.