Sveta Margareta Ugarska
- Životni vijek
- 1242. – 1270.
- Slavi se
- 18. siječnja
Sveta Margareta Ugarska rodila se kao sredstvo kraljevskoga zavjeta, ali je redovnički život prihvatila kao vlastiti izbor. Kada su je poslije htjeli vratiti dinastičkoj politici i udati za češkoga kralja, ostala je vjerna zavjetima. Njezina svetost nije u tome što je bila princeza, nego u slobodi kojom je povlašten položaj zamijenila životom molitve i služenja.
Rođena je 27. siječnja 1242. u tvrđavi Klis, kamo su se njezini roditelji, ugarski kralj Bela IV. i kraljica Marija Laskarina, sklonili za mongolske provale. Zavjetovali su se da će dijete posvetiti Bogu ako se kraljevstvo oslobodi opasnosti. Kada je Margareta imala tri godine, povjerili su je dominikankama u Veszprému.
Sa šest godina premještena je u samostan Blažene Djevice na Otoku zečeva kraj Budima, koji je kraljevska obitelj osnovala. Ondje je provela ostatak života; otok je poslije po njoj dobio ime Margitin otok. Odrastanje u samostanu bilo je određeno odlukom roditelja, ali njezina kasnija postojanost pokazuje da zavjet nije ostao samo tuđa volja.
Kralj je pokušao dogovoriti njezin brak s češkim kraljem Otokarom II., što je moglo imati veliku političku korist. Margareta je odbila napustiti redovnički poziv. Položila je svečane zavjete i primila posvetu djevica, čime je jasno potvrdila smjer vlastita života.
U samostanu je njegovala euharistijsku pobožnost, molitvu uz Kristovu muku i čitanje Svetoga pisma. Predaja opisuje i vrlo stroge pokore te obavljanje najtežih poslova. Ti su izvještaji sačuvani u životopisu oblikovanom nakon njezine smrti, pa njihove pojedinosti valja čitati oprezno. Sama strogost nije mjera svetosti, a moguće je da je pretjerana askeza narušila njezino zdravlje.
Važnija od neobičnih pokorničkih pojedinosti jest njezina odluka da u zajednici ne živi kao izuzeta kraljeva kći. Prihvaćala je obične i teške poslove te je svoj položaj pretvarala u odgovornost, a ne povlasticu. U društvu u kojem je princezin brak bio političko sredstvo, njezina vjernost zavjetu imala je i jasnu osobnu težinu.
Umrla je 18. siječnja 1270. u samostanu kraj Budima. Štovanje se razvilo ubrzo nakon smrti, a već su u 13. stoljeću provedena ispitivanja svjedočanstava i pripisanih čuda. Postupak je stoljećima ostao nedovršen. Papa Pio VI. proglasio ju je blaženom 1789., a papa Pio XII. svetom 19. studenoga 1943.
Njezin se spomen slavi 18. siječnja. Margareta pripada dominikanskoj duhovnoj obitelji i ne treba je miješati s drugim sveticama istoga imena. Njezin život ostavlja ozbiljno pitanje o slobodi: odluku donesenu nad djetetom ona je kao odrasla žena svjesno potvrdila, čak i kada je obitelj ponudila drukčiji, kraljevski put. Tako je u samostanskoj skrovitosti izgradila vlastiti odgovor Bogu.
