Sveta Margareta Škotska

Svetost Margarete Škotske ne može se mjeriti sjajem krune, nego odgovornošću s kojom je kraljevski položaj pretvarala u služenje. U svijetu u kojem je dvor počivao na naslijeđenoj povlastici i vojnoj sili, ona je raspoloživa dobra usmjeravala prema siromašnima, hodočasnicima, zatočenicima i obnovi crkvenoga života.

Takav pogled ne traži da se srednjovjekovnu monarhiju uljepšava. Margareta je živjela usred dinastičkih sukoba, progona i ratnih pohoda, a njezin suprug, škotski kralj Malcolm III., sudjelovao je u razornim napadima na sjever Engleske. Upravo zato njezin život ostaje zahtjevan: vjera se u njemu ne odvaja od pitanja kako se moć upotrebljava i kome služe bogatstvo, obrazovanje i politički utjecaj.

Rođena je oko 1045. u Ugarskoj, u engleskoj kraljevskoj obitelji koja je živjela u progonstvu. Otac joj je bio Edward Izgnanik, potomak anglosaskoga kralja Edmunda Željeznobokoga. Obitelj se vratila u Englesku za vladavine Edwarda Ispovjedaoca, ali se nakon normanskoga osvajanja 1066. ponovno našla bez sigurnoga uporišta. Margareta je s majkom Agatom, sestrom Kristinom i bratom Edgarom naposljetku dospjela u Škotsku.

Oko 1070. udala se za Malcolma III. Brak je učvrstio veze škotske krune s anglosaskom kraljevskom kućom, pa nije bio samo osobna odluka nego i dio tadašnje dinastičke politike. Imali su osmero djece. Trojica njihovih sinova poslije su postali škotski kraljevi, a kći Matilda engleska kraljica. Margareta je u odgoju djece povezivala obrazovanje, dvorsku odgovornost i kršćansku vjeru. Ne svodi se stoga njezina uloga na pobožnu suprugu uz vladara: bila je majka budućih nositelja vlasti i osoba koja je pokušavala oblikovati način na koji će tu vlast razumjeti.

Izvori joj pripisuju snažan utjecaj na crkveni život Škotske. Podupirala je usklađivanje liturgijske i crkvene prakse s običajima zapadne Crkve, okupljala crkvene skupove i pomagala obnovi bogoslužja. Pozivala je benediktince, gradila ili obnavljala crkve te podupirala opatiju Dunfermline. U tome je bilo i političkoga oblikovanja kraljevstva, ali njezina se nakana ne može iscrpiti u dvorskoj strategiji: željela je da zajednička molitva, euharistijski život i crkvena disciplina stvarno oblikuju kršćanski narod.

Njezina pobožnost dobiva vjerodostojnost ondje gdje se pretvara u djelo. Brinula se za siromašne, hranila potrebite i pomagala hodočasnicima koji su putovali prema svetištu svetoga Andrije. Uz prijelaze preko Firth of Fortha povezane su gostinjske kuće i prijevoz za hodočasnike; iz te se službe pamte i nazivi North Queensferry i South Queensferry. Kraljevska sredstva tako nisu ostala samo znak društvene udaljenosti nego su postala sredstvo kojim se drugima otvarao put.

Posebno je važna njezina briga za ljude pogođene ratovima. Nakon škotskih pohoda u Englesku mnogi su zarobljenici i prognanici završili u ropstvu. Margareta je, prema ranom životopisu, otkupljivala zarobljene sunarodnjake i pomagala im da ponovno steknu slobodu. Ta činjenica ne poništava nasilje sustava kojemu je i sama pripadala, ali pokazuje da kršćanska savjest nije smjela mirno prihvatiti čovjeka kao ratni plijen.

Najraniji opširni prikaz njezina života napisao je Turgot, crkveni čovjek koji ju je poznavao, na poticaj njezine kćeri Matilde. To mu daje vrijednost bliskoga svjedočanstva, ali i obilježje dvorskoga i hagiografskoga teksta. Njegove izvještaje o Margaretinu postu, noćnoj molitvi, pranju nogu siromasima i osobnoj strogosti treba čitati kao svjedočanstvo rane predaje o njezinoj pobožnosti, a ne kao suvremenu nepristranu biografiju. Ipak, dosljedna slika koju prenosi jasna je: molitva za nju nije bila bijeg iz javne odgovornosti.

Margaretin asketski život nije značio prijezir prema tijelu siromašnoga čovjeka. Post, čitanje Svetoga pisma i bogoslužje vodili su je prema gostoljubivosti i služenju. To je važno i za katoličko razumijevanje vlasti: dobra koja netko posjeduje nisu apsolutno privatna ako pokraj njega drugi nema osnovno za život. Milosrđe pritom nije tek plemenita gesta odozgo. Ono postaje zahtjev da se povlastica podvrgne općemu dobru i dostojanstvu svake osobe.

Godine 1093. Malcolm III. i njihov sin Edward poginuli su kod Alnwicka u novom pohodu na Northumbriju. Margareta je umrla 16. studenoga, nekoliko dana nakon njih. Kasnija predaja njezinu smrt često povezuje s tugom zbog njihove pogibije, ali sigurnije je reći da je već bila teško bolesna te da je vijest primila u posljednjim danima života. Pokopana je u Dunfermlineu, mjestu uz koje je ostalo vezano njezino štovanje.

Papa Inocent IV. proglasio ju je svetom 1250. Crkveni spomen čuva je kao kraljicu, suprugu i majku, ali naslov nije središte njezina svjedočanstva. Središte je obraćenje mogućnosti u obvezu: obrazovanje u odgoj, prihod u pomoć, utjecaj u obnovu, a pobožnost u blizinu onima koje je rat ili siromaštvo gurnulo na rub.

Margareta zato ne poziva na nostalgiju za kršćanskim dvorom. Njezin život prije postavlja pitanje svakomu tko raspolaže ugledom, novcem ili pristupom odlučivanju: postaje li tuđa potreba doista dijelom njegove savjesti? Kruna je prolazna, a vlast uvijek dvoznačna; trajno ostaje ono što je od nje učinjeno za čovjeka kojemu je trebala zaštita.