Sveta Margareta Marija Alacoque

U francuskom gradiću Paray-le-Monialu Margareta Marija Alacoque provela je gotovo sav svoj redovnički život. Izvan samostanskih zidina malo je putovala, ali se pobožnost Srcu Isusovu koju je promicala proširila daleko izvan Francuske. U središtu njezina života nije bila želja za neobičnim iskustvima, nego uvjerenje da Kristova ljubav, očitovana na križu i darovana u euharistiji, traži odgovor ljudskoga srca.

Rođena je 22. srpnja 1647. u burgundskome kraju blizu Verosvresa. Nakon očeve smrti 1655. obitelj je zapala u teškoće. Margareta je neko vrijeme pohađala školu kod klarisa u Charollesu i ondje pristupila prvoj pričesti, ali je zbog bolesti morala prekinuti školovanje. Godinama je živjela s ograničenjima koja je bolest donijela. Oporavak je produbio njezinu želju za redovničkim životom, premda je obitelj za nju zamišljala drukčiju budućnost. Kada je 1669. primila potvrdu, svojemu je imenu dodala Marija. Taj je izbor izražavao njezinu privrženost Majci Božjoj.

Dana 20. lipnja 1671. ušla je u samostan Pohođenja Marijina u Paray-le-Monialu. Redovničku zajednicu osnovali su sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska de Chantal. Njezina se duhovnost oslanjala na poniznost, blagost i vjernost običnim dužnostima, a ne na vanjsko isticanje. Margareta Marija položila je zavjete 6. studenoga 1672. Molila je sa sestrama, sudjelovala u euharistijskom životu, obavljala poslove koji su joj bili povjereni i učila živjeti u zajednici. Ta redovnička svakodnevica ostala je okvir i za sve što je poslije zapisala o svojim unutarnjim iskustvima.

Od kraja prosinca 1673. do lipnja 1675. izvještavala je o nizu viđenja Krista. Prvo veliko iskustvo vezivala je uz blagdan svetoga Ivana apostola, 27. prosinca 1673. Prema njezinu svjedočanstvu, Krist joj je pokazao svoje Srce kao znak ljubavi prema ljudima. U kasnijim je zapisima govorila o boli zbog ljudske ravnodušnosti prema toj ljubavi i o pozivu da se na nju odgovori molitvom, pričešću i zahvalnošću. Slika Srca za nju nije bila odvojena od Isusove osobe: upućivala je na utjelovljenoga Sina koji je ljubio do kraja.

U tim su se iskustvima oblikovale i molitvene prakse koje će kasnije postati poznate u cijeloj Crkvi. Margareta Marija povezivala je pričest prvoga petka u mjesecu sa zahvalnim odgovorom na Kristovu ljubav. Molitvu četvrtkom navečer, poslije nazvanu svetom urom, povezivala je s Isusovom molitvom u Getsemaniju. U lipnju 1675. zapisala je želju za posebnim blagdanom Srca Isusova, petkom nakon tijelovske osmine. Te je poticaje iznosila kao ono što je sama doživjela u molitvi; nisu bili zamjena za evanđelje, liturgiju i sakramente kojima je kao redovnica već živjela.

Njezina svjedočanstva nisu odmah prihvaćena. U zajednici su izazivala nedoumicu, a i sama je proživljavala strah da se vara. Poglavarica je zato zatražila pomoć u razlučivanju. Godine 1675. u Paray-le-Monial stigao je isusovac Klaudije de la Colombière, koji je postao njezin duhovni pratitelj. Nakon razgovora podržao ju je i potaknuo da zapisuje što je proživljavala. Istodobno ju je usmjeravao da ne napušta zajedničku molitvu ni redovničke dužnosti radi vlastite pobožnosti. Njegova potpora bila je važna kada se činilo da će njezino svjedočanstvo ostati neshvaćeno. Klaudije je 1676. otišao na službu u Englesku, ali je duhovna veza s Paray-le-Monialom ostala dio njegova apostolata.

Margareta Marija nije ostala samo primateljica duhovnih iskustava. Godine 1684. povjerena joj je služba učiteljice novakinja. Mlađe je sestre uvodila u život Pohođenja i govorila im o molitvi Srcu Isusovu. U samostanu se pobožnost širila postupno, među konkretnim osobama, kroz zajedničku molitvu i odluke poglavarica. Godine 1685. s novakinjama je iskazala posvetu Kristovu Srcu. Sestre su zatim u samostanu izložile prikaz Srca Isusova i počele zajednički slaviti njegov blagdan. U vrtu je s vremenom podignuta i mala kapela posvećena Srcu Isusovu. Ono što je za Margaretu nekoć bilo usamljeno iskustvo postajalo je molitva njezine zajednice.

Kada je 1682. umro Klaudije de la Colombière, već je nosila teret gubitka čovjeka koji joj je pomogao razabrati vlastiti put. Nastavila je pisati o svojemu duhovnom životu, na poticaj redovničkih poglavara i duhovnika. Njezini zapisi nose jezik vremena u kojem su nastali, uključujući snažan govor o žrtvi i zadovoljštini. U njima se ipak stalno vraća na zahvalnost za Kristovu ljubav i na želju da je drugi upoznaju. Kasnije je obavljala i službu pomoćnice poglavarice. Njezina se apostolska briga nije mogla izraziti propovijedanjem na trgovima, nego riječju sestrama, pismima, molitvom i vjernošću u samostanu.

U posljednjoj se bolesti pripremala za smrt molitvom i sakramentima. Umrla je u Paray-le-Monialu 17. listopada 1690., u četrdeset i četvrtoj godini života. Za života nije vidjela da blagdan Srca Isusova slavi cijela Crkva. Pobožnost se širila i nakon njezine smrti, među vizitantkinjama, isusovcima i drugim vjernicima. Nije, međutim, započela tek s njom: svetci i teolozi prije nje, među njima Franjo Saleški i Ivan Eudes, već su razmatrali Kristovo Srce i slavili njegovu ljubav. Njezin je osobit doprinos bio snažan poticaj da ta ljubav prožme molitvu, euharistijski život i crkveni blagdan.

Papa Klement XIII. odobrio je 1765. liturgijsko slavljenje Srca Isusova poljskim biskupijama i rimskoj bratovštini posvećenoj toj pobožnosti. Papa Pio IX. proširio je blagdan na cijelu Crkvu 1856. U tim se odlukama štovala Kristova ljubav izražena simbolom njegova Srca; nije se tražilo da vjernici prihvate svaku pojedinost privatnih viđenja. Margareta Marija proglašena je blaženom 1864., a papa Benedikt XV. proglasio ju je svetom 13. svibnja 1920. Njezin liturgijski spomendan slavi se 16. listopada, dan prije obljetnice smrti.

Margareta Marija ostala je povezana s kapelom, samostanom i molitvom u Paray-le-Monialu, ali njezino svjedočanstvo govori čitavoj Crkvi. U vremenu kada je vjerski život mogao poprimiti stroge i hladne crte, ona je uporno govorila o Isusovoj blizini i milosrđu. Ljubav prema njegovu Srcu za nju se hranila euharistijom i postajala spremnost na obraćenje, zahvalnost i služenje. U tome se prepoznaje trajna toplina njezina redovničkog života: dopustiti da Kristova ljubav oblikuje vlastito srce, a zatim je s drugima dijeliti.