Sveta Margareta Kortonska

U Cortoni su je poznavali kao ženu koja je dolazila bolesnima i siromašnima, a ljudi su joj povjeravali i ono što su teško priznavali sebi. Do takva života Margareta nije stigla ravnim putem. Njezina je priča obilježena gubitkom, vezom koja nije bila brak, brigom za sina i dugim učenjem kako primiti Božje milosrđe. Zato je franjevačka predaja pamti kao pokornicu: osobu koja se okrenula Kristu i ostala uz njega u molitvi i djelima ljubavi.

Rođena je oko 1247. u Lavianu, u srednjoj Italiji, u obitelji poljodjelaca. Kao djevojčica izgubila je majku. Otac se ponovno oženio, a odnos s maćehom bio je težak. O njezinu djetinjstvu sačuvano je malo sigurnih pojedinosti, no rani gubitak i odlazak iz roditeljskoga doma važan su dio predaje o njezinu životu. Kao mlada žena živjela je godinama s muškarcem za kojega nije bila udana; s njim je dobila sina. Franjevački prikazi toga čovjeka nazivaju Arsenijem. Njihova je zajednica trajala približno devet godina.

U pripovijesti o Margareti prijelomni trenutak nastupa nakon nasilne smrti njezina suputnika. Prema kasnijoj predaji, njegov se pas vratio sam i odveo je do tijela u šumi. Potresena smrću čovjeka s kojim je živjela, Margareta je preispitala dotadašnji put. Napustila je život koji je vodila i sa sinom krenula tražiti novi početak.

Najprije se vratila u Laviano. Ondje nije našla dom kojemu se nadala; izvori govore da je maćeha nije htjela primiti. Sa sinom je potom pošla u Cortonu i obratila se franjevcima. Njihova pomoć za nju nije bila samo prolazno sklonište. U susretu s braćom našla je duhovno vodstvo, a u gradu prostor u kojemu će postupno izgraditi drukčiji život. Nije prestala biti majka dok je postajala pokornica. Sin je bio uz nju tijekom prvih teških godina, a kasnija franjevačka predaja kaže da je i sam pristupio redu. O njegovu daljnjem životu nema dovoljno čvrstih podataka za podrobniju priču.

Margaretino obraćenje nije ostalo skrivena odluka. Željela je iskazati žaljenje zbog svojega prijašnjeg života, a stari životopisi pamte i njezine javne čine pokore. Današnjem čitatelju neki od tih postupaka mogu djelovati teško razumljivo. U njima valja vidjeti način na koji je žena trinaestoga stoljeća nastojala pokazati ozbiljnost svoje promjene, ali i bol koju je nosila. Njezini su je ispovjednici katkad morali odvraćati od pretjerane strogosti prema sebi. Duhovni rast nije se za Margaretu sastojao samo u odricanju: učila je prihvatiti vodstvo drugih i usmjeriti snagu prema ljudima kojima je bila potrebna.

Godine 1277., nakon razdoblja kušnje, primljena je u Treći red svetoga Franje. Taj je put omogućio život po franjevačkom nadahnuću izvan samostanske klauzure. Margareta je mogla ostati u gradu, skrbiti za sina i susretati ljude na njegovim ulicama. Siromaštvo svetoga Franje nije za nju bilo ukrasna slika, nego poziv da primijeti one koje grad lako previdi. Molila je, živjela jednostavno i njegovala bolesne. U početku je i sama ovisila o tuđoj pomoći; poslije je nastojala da je oni koji oskudijevaju nađu upravo kod nje.

Takav život tražio je i hrabrost svakodnevice. O Margareti se znalo mnogo toga što bi drugi radije sakrili, a njezino javno obraćenje nije odmah utišalo tuđe osude. Nije mogla vratiti vrijeme unatrag niti je njezino pokajanje uklonilo sve teškoće s kojima se susretala kao žena bez sigurnoga obiteljskog oslonca. No u Cortoni je postupno stekla povjerenje ljudi. Franjevci su joj pomagali razlučivati vlastite odluke, a ona je učila ostati među onima kojima je bila poslana. Njezin Treći red bio je vrlo konkretan odgovor: pripadati Kristu u običnom gradskom životu, ondje gdje se svaka dobra nakana mora potvrditi djelom.

S vremenom je oko sebe okupila žene koje su dijelile tu brigu. Zajedno su pomagale bolesnima i siromašnima, a Margareta je sudjelovala u osnivanju bolnice u Cortoni. Njezine suradnice u predaji se nazivaju poverelle, „male siromašne”. Njihova služba pokazuje koliko je obraćenje promijenilo smjer njezina života. Žena koja je jednom sa sinom tražila kamo će otići sada je pomagala stvoriti mjesto na kojem će drugi biti primljeni. Nije riječ samo o osobnoj dobroti: skrb je dobila zajednicu i trajni oblik, pa je mogla doprijeti do ljudi koje jedna osoba ne bi mogla sama nositi.

U središtu njezina molitvenog života bili su euharistija i Kristova muka. Razmatranje Raspetoga nije je udaljilo od ljudske patnje. Naprotiv, u licima onih koji su bolovali ili bili bez oslonca prepoznavala je poziv na blizinu. Papa Benedikt XVI. kasnije je njezin franjevački put sažeo upravo povezivanjem promatranja Raspetoga i ljubavi prema posljednjima. U tome je i ključ njezina djelovanja: molitva je hranila služenje, a susret s potrebnima vraćao ju je molitvi.

Glas o Margareti širio se izvan Cortone. Ljudi su joj dolazili tražiti savjet i ohrabrenje za vlastito obraćenje. Mogla je govoriti o oproštenju jer je znala koliko je teško živjeti s vlastitom prošlošću i koliko znači kad čovjeka netko ipak primi. Njezina životna priča nije dopuštala jednostavnu podjelu na „dobre” i „loše”. Oni koji su se osjećali odbačenima u njoj su mogli vidjeti osobu koja poznaje sram, ali zna i da sram ne mora biti posljednja riječ o nečijem životu.

Stari životopisi govore i o Margaretinim mističnim iskustvima te o razgovorima s Kristom. Ti opisi pripadaju njezinoj duhovnoj predaji. Strpljiva služba, ustrajna molitva i zauzimanje za potrebne ostali su vidljivi plodovi njezine vjere, koja je nije zatvorila u vlastitu nutrinu.

Posljednje je godine provela u Cortoni, sve više posvećena sabranosti. Ondje je umrla 22. veljače 1297., prije nego što je navršila pedeset godina. Grad je sačuvao uspomenu na nju, a njezin je grob postao mjesto štovanja. Papa Benedikt XIII. proglasio ju je svetom 1728. godine. Njezina se uspomena osobito čuva u franjevačkoj obitelji i u Cortoni; u izvorima se uz dan njezine smrti, 22. veljače, spominje i franjevačko slavlje 16. svibnja.

Margaretu se često naziva „franjevačkom Magdalenom”. Taj naziv govori o pokori, ali ne smije zasjeniti njezinu osobnost ni djelo. Bila je majka, žena koja je trebala pomoć, trećoredica i skrbnica bolesnih. Njezin život nije postao svet zato što je prošlost izbrisana. Svetost se oblikovala dok je, sa svim što je proživjela, učila vjerovati milosrđu i pružati ga drugima. U bolnici koju je pomogla podići i u ljudima koji su joj dolazili po savjet ostao je vidljiv najjednostavniji odgovor na pitanje što znači obraćenje: otvoriti vrata koja su i samome čovjeku jednom bila potrebna.