Sveta Majka Terezija iz Kalkute

„Bio je to poziv unutar moga poziva. Bio je to drugi poziv. Bio je to poziv da ostavim čak i Loreto, gdje sam bila vrlo sretna, i da izađem na ulice služiti najsiromašnijima od siromašnih. U tome sam vlaku čula poziv da sve ostavim i pođem za Njim u sirotinjske četvrti — da Mu služim u najsiromašnijima od siromašnih… Znala sam da je to Njegova volja i da ga moram slijediti. Nije bilo nikakve sumnje da će to biti Njegovo djelo.” ~Sveta Majka Terezija

Razmatranje: Sveta Majka Terezija iz Kalkute rođena je kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu u Skoplju, u današnjoj Sjevernoj Makedoniji. U vrijeme njezina rođenja Anjezëin rodni grad bio je dio golemoga, pretežno muslimanskoga Osmanskog Carstva, koje se prostiralo na tri kontinenta. Danas se Skoplje smatra političkim, kulturnim, gospodarskim i akademskim središtem Sjeverne Makedonije, s bogatom i drevnom poviješću koja seže do rimskih vremena. Anjezë je bila najmlađa od petero djece, od kojih je dvoje umrlo još u dojenačkoj dobi. Njezini su roditelji bili pobožni katolici koji su je odgajali u vjeri. Njezino krsno ime bilo je Gonxhe, što na albanskome znači „ružin pupoljak” ili „mali cvijet”, i upravo su je tim nježnim imenom često zvali u djetinjstvu.

Kad je Gonxhe imala osam godina, otac joj je iznenada umro, a obitelj je zapala u novčane teškoće. U dobi od dvanaest godina Gonxhe je osjetila Božji poziv da služi siromasima. Kad je navršila osamnaest godina, napustila je dom — da više nikada ne vidi svoju majku ni sestru — te stupila u Institut Blažene Djevice Marije u Irskoj, poznat kao sestre Loretanke, sa željom da služi u Indiji. Nakon što je u Irskoj naučila engleski, 1929. preselila se u Indiju i postala novakinja u kući Loretanki u Darjeelingu. Godine 1931. položila je prve zavjete, uzevši ime Terezija po svetoj Tereziji iz Lisieuxa. Bila je poslana u zajednicu Loreto Entally u Kalkuti, gdje je poučavala u djevojačkoj školi Saint Mary’s na bengalskome jeziku. Godine 1937. položila je doživotne zavjete, nakon čega je, prema običaju sestara Loretanki, uzela ime „Majka Terezija”. Sljedećih je jedanaest godina provela u Kalkuti sa sestrama Loretankama, ukupno dvadeset godina.

Dana 10. rujna 1946., kad je Majci Tereziji bilo trideset i šest godina, putovala je vlakom oko 400 milja od Kalkute do matične kuće u Darjeelingu na godišnje duhovne vježbe i odmor. Upravo se za toga putovanja dogodilo nešto mistično. Premda je pojedinosti toga iskustva sačuvala u tajnosti, poslije je posvjedočila: „Čula sam poziv da sve ostavim i pođem za Njim u sirotinjske četvrti — da Mu služim u najsiromašnijima od siromašnih… Znala sam da je to Njegova volja i da ga moram slijediti. Nije bilo nikakve sumnje da će to biti Njegovo djelo.” Kako je čula taj poziv, ostaje tajna, no bio je toliko snažan i uvjerljiv da je sljedeće dvije godine razlučivala taj poziv, savjetujući se sa svojim duhovnikom i naposljetku dobivši dopuštenje svojih redovničkih poglavara. Majka Terezija primila je „poziv u pozivu” da utaži Isusovu žeđ služeći najsiromašnijima od siromašnih. Deseti rujna otada se slavio kao „Dan nadahnuća”, dan za koji je vjerovala da je tada Bog utemeljio ono što će postati Misionarke ljubavi. Tijekom sljedećih godinu i pol Majka Terezija više je puta čula kako joj govori „Glas”, vodeći je i pozivajući na povjerenje, predanje i ljubav. „Dođi, dođi, odnesi Me u jazbine siromaha. Dođi, budi moje svjetlo.”

Tema Isusove žeđi na križu prožimala je sve što je Majka Terezija od toga časa činila. To je bilo središnje poslanje koje je primila, svrha njezina života i razlog zbog kojega je Bog htio da osnuje Misionarke ljubavi. Isus je, kao beskonačni Bog, imao beskonačnu žeđ. Budući da dubina Isusove žeđi nema kraja, nije bilo kraja ni dubini ljubavi koju je bila pozvana dati Mu ljubeći najsiromašnije od siromašnih i svu Božju djecu. Majka Terezija nije bila pozvana samo utaživati Kristovu žeđ u onima kojima je služila, nego i susretati Isusa u njima. Oni su bili Isus, skriven pod potresnim obličjem siromaha.

Nakon svojih duhovnih vježbi Majka Terezija govorila je o svome pozivu svojemu duhovniku, ocu Van Exemu. Premda je znao da to dolazi od Boga, odlučio je iskušati taj poziv te joj zabranio da o njemu govori, pa čak i da o njemu razmišlja. Ipak, nakon četiri mjeseca otac Exem osjetio je da je došlo pravo vrijeme te joj dopustio da piše nadbiskupu. Pisala mu je, prenoseći ono što joj je Isus govorio: „Želim indijske redovnice, žrtve Moje ljubavi… Želim slobodne redovnice zaogrnute Mojim siromaštvom križa… Želim poslušne redovnice zaogrnute Mojom poslušnošću križa… Želim redovnice pune ljubavi, zaogrnute ljubavlju križa. Hoćeš li odbiti učiniti to za Mene?”

Tijekom četiri mjeseca prije slanja toga pisma druge su sestre primijetile da Majka Terezija provodi neobično dugo vremena u ispovjedaonici s ocem Exemom. Posumnjavši na nezdravu privrženost između njih, njezine su je poglavarice premjestile u drugi samostan. Osim toga, nadbiskup je imao nedoumica u vezi s njezinim pozivom te joj je naložio da čeka i moli. Obavijestio ju je da putuje u Rim i da se neće vratiti nekoliko mjeseci, nakon čega će ponovno razmotriti njezin zahtjev. Nakon daljnje razmjene pisama i razgovora s ocem Exemom, otac Exem stavio je pred Majku Tereziju posljednju kušnju. Rekao joj je da mora „zauvijek ostaviti cijelu stvar”, da je više nikada ne spominje, osim ako on ili nadbiskup sami ne pokrenu razgovor. Majka Terezija poslušala je, a nekoliko mjeseci poslije otac Exem ponovno je otvorio tu temu. On i nadbiskup nastavili su je iskušavati, pa i osporavati joj sve to. Ona je odgovarala iz srca, iznoseći sve što joj je „Glas” rekao. Napokon, 6. siječnja 1948. nadbiskup joj je dao dopuštenje da nastavi. Poslije je napisao poglavarici Loretanki: „Duboko sam uvjeren da bih, uskrativši svoj pristanak, omeo ostvarenje Božje volje po njoj.” Pošto je primila dopuštenje poglavarice Loretanki, kao i Svete Stolice, Majka Terezija započela je svoje novo poslanje 17. kolovoza 1948., gotovo dvije godine nakon svoga „Dana nadahnuća”.

Dana 21. prosinca 1948., nakon završene medicinske izobrazbe, Majka Terezija započela je svoj život kao misionarka ljubavi u sirotinjskim četvrtima Kalkute. Kalkuta je bila teško pogođena Drugim svjetskim ratom, glađu i neprestanim neredima. Bezbrojni ljudi bili su bez doma, siromašni, neobrazovani i izloženi silnoj patnji. Nakon što je pronašla mjesto za stanovanje, Majka Terezija počela se brinuti za siromahe. Previjala im je rane, iskazivala suosjećanje patnicima, slušala njihove priče, davala im hranu i odnosila se prema njima kao da su Isus. To je u Indiji bio nov pristup, gdje se siromaštvo katkada promatralo kao posljedica loše karme. U ožujku 1949. pridružila joj se u radu jedna od njezinih bivših učenica. Do sljedeće godine broj njezinih družica narastao je na dvanaest. Dana 7. listopada 1950., uz odobrenje Svete Stolice, Misionarke ljubavi službeno su utemeljene u Nadbiskupiji Kalkuta. Uz uobičajena tri zavjeta, Misionarke ljubavi polagale su i četvrti zavjet, „da će se s potpunim samozatajenjem posvetiti skrbi za siromašne i potrebite koji, slomljeni oskudicom i krajnjim siromaštvom, žive u uvjetima nedostojnima ljudskoga dostojanstva”.

Početkom 1960-ih broj sestara nastavio je rasti, a kuće su osnivane u raznim dijelovima Indije. Ubrzo nakon toga Misionarke su proširile svoje djelovanje na Venezuelu, Rim i Tanzaniju. Godine 1963. utemeljena su Braća misionari ljubavi. Kontemplativni ogranak sestara osnovan je 1976., zatim kontemplativna braća 1979., a Svećenici misionari ljubavi 1984. godine. Godine 1962. Majka Terezija primila je odlikovanje Padma Shri Republike Indije, a 1979. dodijeljena joj je Nobelova nagrada za mir, koju je primila „u ime gladnih, golih, beskućnika, osakaćenih, slijepih, gubavih, svih onih ljudi koji se osjećaju neželjenima, neljubljenima, bez ičije skrbi, odbačenima od društva, ljudi koji su društvu postali teret i kojih se svi stide”. Nakon toga tražili su je i primali kraljevi, diktatori, predsjednici, predsjednici vlada i vjerski vođe, a kod pape su joj vrata bila otvorena svaki put kad bi došla u Rim. Njezin je utjecaj na međunarodnoj razini bio dubok, a ipak je ostala duboko ponizna i odana svome središnjem poslanju ljubavi. Do 1990-ih kuće su bile osnovane na svim kontinentima, uključujući gotovo sve komunističke zemlje. U času njezine smrti 1997. Misionarke ljubavi brojile su oko 4.000 članica u 610 zajednica u 123 zemlje. Dvije godine nakon njezine smrti papa Ivan Pavao II. otvorio je njezin postupak za kanonizaciju. Blaženom ju je proglasio 2003., a papa Franjo svetom 2016. godine.

Sveta Majka Terezija iz Kalkute bila je jedna od najvećih svetica u čitavoj povijesti. Nakon njezine smrti oni koji su joj bili najbliži podijelili su mnoga njezina privatna pisma koja pripovijedaju zadivljujuću priču. Od vremena kad je započela svoj rad među siromašnima i patnicima počela je doživljavati nutarnju tamu, potpun gubitak osjeta Božje prisutnosti. Ta unutarnja tama odražava duhovne spise najvećih mistika, poput svetoga Ivana od Križa i svete Terezije Avilske. Bog ju je lišio svake unutarnje utjehe kako bi njezina ljubav bila posve čista i lišena svake sebične pobude, što je dovelo do čistoga, nesebičnog darivanja, nošenoga nepokolebljivom vjerom i pokretanoga božanskom nadom. Ona je uistinu bila mističarka u najdubljem smislu, ikona utaženja Kristove žeđi.