Sveta Majka Terezija

Sveta Majka Terezija iz Kalkute prepoznala je Kristovu žeđ u ljudima koje je velegrad ostavljao na ulici: umirućima, bolesnima, napuštenoj djeci i svima koji su osjećali da nikomu ne pripadaju. Njezino služenje nije riješilo sve uzroke siromaštva niti je bilo izuzeto od kritičke prosudbe. Ipak, čitav je život ustrajala u tvrdnji da nijedan čovjek nije broj ni teret te da se ljubav prema Bogu provjerava u tjelesnoj blizini konkretnomu čovjeku.

Rodila se 26. kolovoza 1910. u Skoplju kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, a krštena je sljedećega dana. Potjecala je iz albanske katoličke obitelji. Otac Nikollë bavio se trgovinom i javnim poslovima, a majka Dranafile odgajala je djecu u molitvi i skrbi za siromašne. Nakon očeve iznenadne smrti obitelj je ostala u nesigurnijem položaju. Gonxha je u župi Presvetoga Srca Isusova sudjelovala u životu zajednice i upoznavala misionarska svjedočanstva isusovaca koji su djelovali u Bengalu.

Sa osamnaest godina odlučila je postati misionarka. Godine 1928. napustila je obitelj i otišla u Irsku u Institut Blažene Djevice Marije, poznat kao sestre Loretanke. Ondje je učila engleski, jezik kojim su se sestre služile u školama u Indiji. Ubrzo je otputovala u Darjeeling, gdje je započela novicijat. Uzela je redovničko ime Terezija po svetoj Tereziji iz Lisieuxa, zaštitnici misija.

Prve je zavjete položila 1931., a doživotne 1937. godine. Tada je, prema redovničkom običaju, postala Majka Terezija. Poučavala je zemljopis i vjeronauk u školi svete Marije u Entallyju u Kalkuti, a poslije je postala ravnateljica. Bila je sposobna učiteljica i poglavarica, voljela je učenice i živjela urednim redovničkim životom. Ipak, siromašne četvrti oko samostana stalno su je suočavale s dubokom bijedom grada.

Dok je 10. rujna 1946. putovala vlakom iz Kalkute u Darjeeling na godišnje duhovne vježbe, doživjela je ono što će nazvati „pozivom unutar poziva”. U molitvi je primila snažno uvjerenje da Isus traži novu zajednicu posvećenu služenju najsiromašnijima. U središtu toga poziva bile su Kristove riječi s križa: „Žedan sam.” Terezija ih je razumjela kao žeđ za ljubavlju svakoga čovjeka, osobito onoga koji je odbačen i zaboravljen.

Nije odmah napustila samostan niti privatni poticaj proglasila dovoljnim. Dvije godine razlučivala je iskustvo s duhovnikom i crkvenim poglavarima. Nadbiskup Kalkute Ferdinand Périer postupao je oprezno, a dopuštenje je naposljetku stiglo iz Rima. Godine 1948. Terezija je izišla iz loretanske zajednice kako bi započela novi oblik služenja, zadržavajući redovničke zavjete i poslušnost Crkvi.

Prošla je osnovnu medicinsku pripravu kod sestara medicinskih misionarki u Patni. Umjesto loretanskoga habita odjenula je jednostavan bijeli sari s plavim rubom, kakav su nosile siromašne žene u Bengalu. Stekla je indijsko državljanstvo i nastanila se među ljudima kojima je željela služiti. U sirotinjskoj četvrti Motijhil otvorila je školu na otvorenom, poučavala djecu pisanju i higijeni, obilazila obitelji, čistila rane i tražila hranu i lijekove.

Početak je bio obilježen samoćom, neizvjesnošću i napastima da se vrati sigurnijemu životu. Uskoro su joj se počele pridruživati bivše učenice i druge mlade žene. Sveta Stolica odobrila je 1950. Misionarke ljubavi kao dijecezansku družbu. Uz zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti članice su prihvatile poseban zavjet služenja najsiromašnijima od siromašnih.

Godine 1952. u blizini hrama božice Kali otvorena je kuća za umiruće Nirmal Hriday, „Čisto srce”. Ljude pronađene na ulici sestre su kupale, hranile, njegovale i pratile u smrti. Majka Terezija nije tvrdila da može svakoga izliječiti. Željela je da čovjek koji je živio odbačen barem umre okružen pažnjom. Ubrzo je otvorena i kuća za napuštenu djecu, a zajednica je razvijala skrb za oboljele od gube, beskućnike i druge ranjive skupine.

Način služenja bio je izrazito jednostavan. Sestre su živjele bez udobnosti, molile, radile u parovima i nastojale pružiti neposrednu prisutnost. Majka Terezija smatrala je da velika djela počinju malim činima učinjenima s ljubavlju. Taj je naglasak privlačio brojne ljude jer je svetost smještao u dosežnu svakodnevicu: oprati ranu, nahraniti gladnoga, saslušati osamljenoga i ostati uz umirućega.

Misionarke ljubavi dobile su 1965. papinsko pravo i počele se širiti izvan Indije. Nastale su muška grana Misionara ljubavi, kontemplativne grane, svećenička zajednica i pokreti suradnika. Do kraja njezina života zajednica je djelovala u mnogim državama, u različitim kulturnim i vjerskim sredinama. Kuće su otvarane među beskućnicima, oboljelima od AIDS-a, ovisnicima, zatvorenicima i žrtvama ratova i prirodnih nesreća.

Majka Terezija postala je jedno od najpoznatijih vjerskih lica 20. stoljeća. Primila je brojna priznanja, među njima Nobelovu nagradu za mir 1979. godine. Pozornost nije usmjeravala prema vlastitoj važnosti, nego prema onima koje je nazivala najsiromašnijima među siromašnima. Istodobno je javno branila dostojanstvo nerođenoga života, obitelji i umirućih, pa su njezini nastupi izazivali i snažna neslaganja.

S rastom međunarodnoga ugleda pojavile su se ozbiljne kritike. Raspravljalo se o medicinskim standardima pojedinih kuća, načinu upravljanja donacijama, odnosima s nekim politički i poslovno spornim darovateljima te o tome je li naglasak na prihvaćanju patnje ponekad potiskivao potrebu za kvalitetnijim liječenjem. Takva pitanja ne nestaju proglašenjem svetosti. Djela milosrđa trebaju transparentnost, stručnost i stalno poboljšavanje. Crkveno štovanje Majke Terezije odnosi se na njezinu vjeru, kreposti i predano služenje, a ne na tvrdnju da je svaka praktična odluka njezinih ustanova bila bez pogreške.

Nakon smrti objavljena su privatna pisma koja su otkrila desetljeća duboke nutarnje tame. Majka Terezija često nije osjećala Božju blizinu za kojom je čeznula. Taj se podatak razlikovao od vedrine koju je pokazivala javnosti. Njezina tama nije bila gubitak vjere ni nova objava, nego bolno iskustvo u kojemu je nastavila moliti, primati sakramente i služiti. U njemu je vidjela i dublje sudjelovanje u napuštenosti ljudi kojima je posvetila život.

Zdravlje joj je osamdesetih i devedesetih godina slabilo. Pretrpjela je srčane tegobe i druge bolesti. Pokušala je odstupiti s mjesta poglavarice, ali ju je zajednica ponovno izabrala. Nedugo prije smrti naslijedila ju je sestra Nirmala Joshi. Majka Terezija umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Indija joj je priredila državni sprovod, a ljudi različitih vjera oprostili su se od žene koju su povezivali sa služenjem napuštenima.

Papa Ivan Pavao II. otvorio je postupak za njezino proglašenje blaženom prije isteka uobičajenoga roka. Blaženom ju je proglasio 19. listopada 2003. Papa Franjo proglasio ju je svetom 4. rujna 2016. godine. Spomendan svete Majke Terezije slavi se 5. rujna, na dan njezine smrti.

Njezina baština ostaje zahtjevna upravo zato što je jednostavna. Ljubav se ne dokazuje osjećajem ni javnim ugledom, nego spremnošću da se čovjeku približimo, dodirnemo njegovu ranu i ostanemo kada ne možemo lako ukloniti patnju. Majka Terezija nije ostavila sustavnu teologiju ni politički program. Ostavila je zajednicu, mnoštvo konkretnih djela i pitanje koje svaki naraštaj mora ponovno čuti: prepoznajemo li Krista u osobi koju naše društvo smatra suvišnom?