Sveta Lujza de Marillac

Život svete Lujze de Marillac

Rođena nedaleko od Meauxa u Francuskoj, sveta Lujza de Marillac izgubila je majku dok je još bila dijete, a ljubljenoga oca kad joj je bilo tek 15 godina. Njezinu želju da postane redovnica obeshrabrio je njezin ispovjednik te joj je bio ugovoren brak. U tom se braku rodio jedan sin. No Lujza se ubrzo našla uz postelju svoga voljenog muža, njegujući ga kroz dugu bolest koja je naposljetku dovela do njegove smrti.

Sveta Lujza de Marillac imala je sreću što je imala mudra i suosjećajna savjetnika, Franju Saleškoga, a zatim i njegova prijatelja, biskupa iz Belleyja u Francuskoj. Obojica su joj mogla biti na raspolaganju samo povremeno. No po nutarnjem prosvjetljenju razumjela je da joj je poduzeti veliko djelo pod vodstvom druge osobe koju još nije bila upoznala. Bio je to sveti svećenik gospodin Vinko, poslije poznat kao sveti Vinko Paulski.

Isprva je oklijevao biti joj ispovjednik, zauzet svojim „Bratovštinama ljubavi“. Njihove članice bile su plemenite gospođe koje su mu pomagale njegovati siromahe i skrbiti se za zanemarenu djecu, što je bila velika potreba onoga vremena. Ali te su gospođe bile zauzete i mnogim vlastitim brigama i dužnostima. Njegovu je djelu trebalo mnogo više pomoćnica, osobito onih koje su i same bile sa sela, pa su tako bile bliske siromasima i mogle pridobiti njihova srca. Trebao je i nekoga tko će ih poučavati i organizirati.

Tek je tijekom duljega vremena, kako je Vinko Paulski sve bolje upoznavao svetu Lujzu de Marillac, shvatio da je ona odgovor na njegove molitve. Bila je razborita, samozatajna i posjedovala tjelesnu snagu i izdržljivost koje su nadilazile dojam što ga je ostavljalo njezino trajno krhko zdravlje. Poslanja na koja ju je slao naposljetku su dovela do toga da su joj se pridružile četiri jednostavne mlade žene. Njezin unajmljeni dom u Parizu postao je mjesto priprave za one koje su bile primljene u službu bolesnima i siromašnima. Zajednica je brzo rasla te se ubrzo pojavila potreba za takozvanim „pravilom života“, koje je sama Lujza, pod Vinkovim vodstvom, sastavila za Kćeri kršćanske ljubavi svetoga Vinka Paulskoga.

Gospodin Vinko uvijek je bio spor i razborit u svome postupanju s Lujzom i s novom skupinom. Govorio je da nikada nije imao nakanu osnivati novu zajednicu, nego da je Bog taj koji sve čini. „Vaš samostan“, govorio je, „bit će kuća bolesnika; vaša ćelija unajmljena soba; vaša kapelica župna crkva; vaša klauzura gradske ulice ili bolnički odjeli.“

Njihova je odjeća trebala biti poput odjeće seoskih žena. Tek mnogo godina poslije Vinko Paulski napokon je dopustio četirima od tih žena da polažu godišnje zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Prošlo je još više godina prije nego što je družba bila službeno odobrena u Rimu i stavljena pod vodstvo Vinkove vlastite svećeničke zajednice.

Mnoge od tih mladih žena bile su nepismene. Ipak, nova se zajednica nevoljko prihvatila skrbi za zanemarenu djecu. Lujza je, unatoč slabomu zdravlju, bila zauzeta pomažući gdje god je bilo potrebno. Putovala je diljem Francuske, postavljajući članice svoje zajednice u bolnice, sirotišta i druge ustanove. U času njezine smrti, 15. ožujka 1660., družba je imala više od 40 kuća u Francuskoj. Šest mjeseci poslije u smrt ju je slijedio i Vinko Paulski.

Sveta Lujza de Marillac kanonizirana je 1934., a 1960. proglašena zaštitnicom socijalnih radnika.

Razmišljanje

U doba svete Lujze de Marillac služenje potrebama siromaha obično je bila povlastica koju su si mogle priuštiti samo otmjene gospođe. Njezin učitelj, sveti Vinko Paulski, mudro je uvidio da žene seljačkoga podrijetla mogu djelotvornije doprijeti do siromašnih, te su pod njezinim vodstvom nastale Kćeri kršćanske ljubavi. Danas taj red — zajedno sa sestrama od ljubavi — nastavlja njegovati bolesne i stare te pružati utočište siročadi. Mnoge njegove članice socijalne su radnice koje djeluju pod zaštitom svete Lujze. I svi mi ostali moramo dijeliti njezinu brigu za one koji su u nepovoljnome položaju.

Sveta Lujza de Marillac zaštitnica je:

socijalnih radnika