Sveta Lucija, djevica i mučenica

Lucijino ime stoljećima priziva svjetlost, ali njezino kršćansko svjedočanstvo počinje ondje gdje se svjetlost ne može svesti na ugodan zimski simbol. U progonstvu početkom četvrtoga stoljeća mlada je kršćanka iz Sirakuze podnijela smrt jer pripadnost Kristu nije htjela zamijeniti sigurnošću koju bi joj ponudilo odricanje od vjere.

Povijesna jezgra njezina života kratka je, ali čvrsta. Lucija je bila djevica i mučenica iz Sirakuze na Siciliji, umrla je tijekom Dioklecijanova progona, vjerojatno 304., a štovanje joj je potvrđeno vrlo rano. Mnoge slikovite pojedinosti poznate iz njezina životopisa potječu iz Pasije sastavljene stoljećima nakon smrti. One pripadaju hagiografskoj predaji i ne mogu se čitati kao zapis očevica.

Jedan od najstarijih materijalnih tragova kulta natpis je pronađen u sirakuškim katakombama. Posvećen je mladoj Euskiji, koja je umrla na Lucijin spomendan krajem četvrtoga ili početkom petoga stoljeća. Taj skromni natpis pokazuje da je Lucijin dan već tada bio poznat mjesnoj kršćanskoj zajednici. Do šestoga stoljeća njezino se štovanje proširilo: lik joj je uvršten među djevice u mozaicima bazilike Sant'Apollinare Nuovo u Ravenni, a ime ušlo u rimski misni kanon.

Taj rani kult govori više od kasnih biografskih ukrasa. Zajednica koja je još živjela blizu vremena progona pamtila je Luciju kao ženu koja je Kristu ostala vjerna do smrti. Crkva u mučeniku ne slavi nasilje koje je nad njim počinjeno, nego Kristovu pobjedu u čovjeku koji ni pod prisilom ne pristaje da zlo odredi istinu o Bogu i ljudskom dostojanstvu.

Kasna Pasija daje Luciji obiteljsku i dramatsku priču. Prema njoj, rođena je u imućnoj obitelji, rano je ostala bez oca, a majka Eutihija namijenila ju je braku. Lucija je, kaže pripovijest, Bogu zavjetovala djevičanstvo. Nakon hodočašća na grob svete Agate u Kataniji i majčina ozdravljenja odlučila je razdijeliti miraz siromasima. Odbijeni zaručnik zatim ju je prijavio vlastima kao kršćanku.

U istoj se Pasiji susreću upravitelj Paskazije, prijetnja javnom kućom, čudesna nepomičnost mučenice unatoč ljudima i volovima te vatra koja joj ne nanosi štetu. Završetak govori o probadanju mačem u grlo. Ti motivi slijede književne obrasce kasnoantičkih pripovijesti o djevicama mučenicama. Mogu prenositi teološku istinu o slobodi savjesti, čistoći koja se ne može oduzeti nasiljem i Božjoj vjernosti progonjenomu, ali pojedinačne prizore povijest ne može potvrditi.

Još je kasnija priča o Lucijinim očima. U ranijim inačicama Pasije nema njihova vađenja. Predaja je poslije pripovijedala da su joj oči iskopali mučitelji ili da ih je sama uklonila kako bi odbila prosca, a potom su joj čudesno vraćene. Zbog toga se u umjetnosti prikazuje s očima na pladnju i zaziva kao zaštitnica slijepih i oboljelih od očnih bolesti. Pobožni simbol ne treba pretvarati u sigurnu biografsku činjenicu.

Veza sa svjetlošću razvila se i iz njezina imena, povezanoga s latinskom riječi lux. Spomendan 13. prosinca na sjeveru Europe pada u najmračnije doba godine, pa su nastali običaji sa svijećama i bijelim odijelima. Takvi običaji mogu biti lijep način prenošenja vjere, ali njihovo kršćansko središte ostaje Krist, svjetlo koje tama ne obuzima. Lucija svjedoči za to svjetlo jer vjera u njoj postaje slobodan i konačan odgovor.

O prijenosima njezinih relikvija postoje različite i međusobno teško uskladive predaje. Sirakuza, Venecija, Metz i druga mjesta čuvala su ili tvrdila da čuvaju dijelove relikvija. Te povijesti pripadaju razvoju njezina kulta, ali nisu temelj njezina identiteta. Sigurniji trag ostaje neprekinuto štovanje sirakuške mučenice u istočnoj i zapadnoj kršćanskoj predaji.

Lucijina prisutnost u Rimskom kanonu smješta je u samo srce euharistijske molitve Crkve. Ondje se njezino ime ne izgovara radi slikovitih čudesa, nego u zajedništvu svetih koji su život položili za Krista. Djevičanstvo i mučeništvo u tome svjetlu nisu prezir prema tijelu ni čežnja za smrću. Oni svjedoče da ljudska osoba pripada Bogu te da je nasilje ne može svesti na predmet tuđe volje.

Od Lucijina života ostalo je malo provjerljivih podataka, ali Crkva nije sačuvala malo. Sačuvala je ime žene čiju vjernost progon nije ugasio. Kasnije su joj stoljeća dodala ruho predaja, simbola i običaja; povijesna razboritost to ruho razlikuje od jezgre. Upravo tada jasnije zasja ono bitno: svjetlost vjere nije odsutnost tame, nego Kristova prisutnost u čovjeku koji u tami ne odustaje od istine.