Sveta Lidvina iz Schiedama

Sveta Lidvina iz Schiedama nije postala svetom zato što je dugo bolovala, nego zato što je u bolesti polako učila primati Kristovu blizinu i ostati otvorena drugim ljudima. Njezin život zato ne dopušta romantično govoriti o patnji. Bol je razorila njezine mladenačke mogućnosti, ali nije dobila posljednju riječ: postala je mjesto sazrijevanja vjere, molitve i suosjećanja.

Rodila se 18. ožujka 1380. u nizozemskom gradu Schiedamu, u skromnoj obitelji s devetero djece. Bila je jedina djevojčica među osmoricom braće. Izvori je opisuju kao vedru i omiljenu djevojku. U zimi 1395./1396., nakon bolesti koja ju je već oslabila, otišla je s prijateljima na klizanje. Pala je na ledu i teško ozlijedila rebro. Oporavak nije uslijedio: stanje se pogoršavalo, pojavile su se rane, slabost i druge tegobe, a Lidvina je s vremenom ostala vezana uz postelju.

Kasniji pisci pokušavali su njezinu bolest prepoznati prema suvremenim dijagnozama, među ostalim kao moguću multiplu sklerozu. Takvu dijagnozu nije moguće pouzdano postaviti stoljećima poslije na temelju hagiografskih opisa. Sigurno je da je bolest bila dugotrajna i teška te da joj je tijekom gotovo četiri desetljeća sve više ograničavala kretanje i vid. Važno je ne pretvoriti te simptome u morbidni katalog: oni objašnjavaju razmjere kušnje, ali ne čine smisao njezina života.

Ni Lidvina svoju patnju nije od početka nosila bez borbe. Predaja govori o žalosti, želji za ozdravljenjem i teškoći s kojom je gledala zdrave prijatelje. Njezin ispovjednik Jan Pot usmjeravao ju je prema razmatranju Kristove muke. Promjena se nije dogodila jednim lakim odgovorom. Malo-pomalo učila je vlastitu bol sjediniti s Kristovom, ne zato što bi bolest bila dobra sama po sebi, nego zato što je vjerovala da ni u njoj nije napuštena.

Euharistija je postala središte toga života. Izvori naglašavaju njezinu čežnju za pričešću i molitvu koja je oblikovala duge dane nepokretnosti. Kasnija hagiografija pripisuje joj izvanredne postove, viđenja, anđeoske pohode i druga mistična iskustva. Ta svjedočanstva pripadaju predaji njezina kulta i ne mogu se sva povijesno provjeriti. Ipak, njihova je duhovna jezgra u skladu s onim što je zajednica vidjela uz njezinu postelju: Lidvina nije ostala zatvorena u očaj, nego se oslanjala na Krista raspetoga i uskrsloga.

Glas o njoj proširio se izvan Schiedama. Ljudi su dolazili iz drugih krajeva Nizozemske, Flandrije, Njemačke i Engleske, tražeći molitvu i savjet. Tako je soba bolesne žene postala mjestom susreta. Ona koja više nije mogla putovati primala je putnike; ona kojoj je trebala tuđa njega postala je drugima duhovna potpora. U tome je možda najsnažniji obrat njezina života. Ovisnost o pomoći nije joj oduzela dostojanstvo ni sposobnost darivanja.

Među onima koji su pisali o Lidvini bio je i Toma Kempenski. Njezini životopisi nastali su u ozračju kasnosrednjovjekovne pobožnosti, koja je snažno naglašavala Kristovu muku, pokoru i mistična iskustva. Zbog toga pojedinosti treba čitati razborito, razlikujući dobro potvrđene životne okvire od pobožnih proširenja. No trajanje njezina glasa svetosti, posjeti njezinoj postelji i štovanje u Schiedamu svjedoče da suvremenici u njoj nisu vidjeli tek neobičnu bolesnicu.

Umrla je 14. travnja 1433. u rodnome gradu. Papa Leon XIII. potvrdio je njezino štovanje 1890., a ubrzo je odobreno i liturgijsko slavlje u njezinu čast. Njezin spomendan slavi se 14. travnja. Štuje se kao zaštitnica bolesnika, osobito kroničnih bolesnika, patnika i klizača; posljednji patronat podsjeća na nesreću koja je preusmjerila njezin život.

Lidvinino svjedočanstvo ne smije služiti pritisku na bolesne da prikriju strah, umor ili želju za liječenjem. Ona sama prolazila je kroz otpor i žalost. Njezina svetost govori o nečemu zahtjevnijem i milosrdnijem: čovjek i kad ne može promijeniti svoje okolnosti ostaje osoba sposobna primiti ljubav, moliti i darovati se. U Kristovoj muci Lidvina nije pronašla objašnjenje svake boli, nego prisutnost Boga koji je nosi s čovjekom i otvara joj obzor uskrsnuća.