Sveta Léonie Aviat

Sveta Léonie Aviat posvetila je život djevojkama čiji je rad pokretao tekstilne pogone francuskoga grada Troyesa. Mnoge su dolazile sa sela, daleko od svojih obitelji, i morale se snalaziti u novome gradu uz skromnu zaradu. Uz svećenika Louisa Brissona postala je suutemeljiteljicom Sestara oblata svetoga Franje Saleškoga. Redovničko predanje i odgojni rad za nju su pripadali istomu pozivu: služiti Bogu i biti blizu ljudima koji trebaju sigurnost, znanje i oslonac u vjeri. Taj ju je poziv vodio od školskih klupa u Troyesu do vodstva družbe čije su zajednice djelovale u Europi, Africi i Južnoj Americi.

Rođena je 16. rujna 1844. u Sézanneu, u francuskoj pokrajini Champagne, u obitelji trgovaca Théodorea Aviata i Émilie Caillot. Sutradan je krštena u župnoj crkvi. Kao djevojčica otišla je na školovanje u samostan Pohoda Marijina u Troyesu. Ondje je uz nastavu upoznavala redovnički život oblikovan duhovnošću svetoga Franje Saleškoga. Važnu su ulogu u njezinu odrastanju imali samostanska poglavarica Marie de Sales Chappuis i kapelan Louis Brisson. U njima je našla učitelje i duhovne pratitelje kojima se mogla obratiti i kada je trebalo odlučiti kojim će putem poći nakon školovanja.

Prvu pričest i potvrdu primila je 2. srpnja 1856. Sakramentalni život bio je dio njezina odrastanja u vjeri, a želja za potpunim predanjem Bogu s vremenom je dobivala sve određeniji oblik. Napuštajući školu, namjeravala se vratiti u samostan Pohoda Marijina kao redovnica. Brisson i majka Chappuis savjetovali su joj da pričeka. Njezino razlučivanje zato nije završilo jednostavnim povratkom u poznatu zajednicu. Put ju je poveo prema mladim ženama koje su radile u uvjetima posve drukčijima od onih u kojima je sama bila odgajana.

Službeni životopis Svete Stolice pripovijeda da je važan poticaj dobila u rodnom Sézanneu, kada je otišla u radionicu u kojoj su se izrađivale i popravljale naočale. Vidjela je prostoriju ispunjenu mladim radnicama koje su radile pod brižnim nadzorom voditeljice. Poželjela je biti među njima, savjetovati ih i pomagati im. Taj se poticaj produbio kada ju je Brisson pozvao da upozna njegovo djelo za radnice u Troyesu. Susret s konkretnim djevojkama i njihovim potrebama usmjerio je njezinu želju za redovničkim životom prema novomu obliku služenja.

Troyes je u to doba privlačio radnu snagu tekstilnom industrijom. Djevojke iz seoskih krajeva dolazile su u grad radi zaposlenja, ali zaposlenje samo po sebi nije rješavalo njihove teškoće. Trebale su smještaj, zaštitu i odgoj koji će obuhvatiti njihovo ljudsko i kršćansko sazrijevanje. Brisson je još 1858. otvorio ustanovu koja im je trebala pružiti takvu pomoć. Djelu posvećenom svetomu Franji Saleškomu bile su potrebne pouzdane odgojiteljice i trajno vodstvo. Iz te je potrebe rasla zamisao o novoj redovničkoj družbi koja će ostati uz mlade radnice i pratiti ih u svakodnevnome životu.

Léonie se tome djelu pridružila 18. travnja 1866., zajedno s Lucie Canuet, nekadašnjom školskom družicom iz samostana Pohoda Marijina. Preuzela je odgovornost za djevojke kojima je ustanova služila i počela s Brissonom oblikovati zajednicu budućih redovnica. Njezin poziv tako je od početka imao vrlo određeno lice: mlade žene koje su uz rad trebale i mogućnost učenja, ljudsku blizinu te kršćanski odgoj. Vjera se prenosila u zajedničkome životu i odgojnome radu, uz brigu za stvarne okolnosti u kojima su djevojke živjele.

Redovničko odijelo primila je 30. listopada 1868. Tada je uzela ime Françoise de Sales, po svetomu Franji Saleškomu, čija je duhovnost obilježila njezino školovanje i sada postajala temelj nove družbe. Ime Sestre oblate svetoga Franje Saleškoga izražavalo je predanje Bogu i bližnjemu cijelim životom. Léonie je u osobnoj molitvi tražila svečev duh i srce, osobito unutarnje sjedinjenje s Bogom iz kojega može izrasti svako djelo. Željela je da rad i molitva ostanu povezani i onda kada svakodnevne obveze traže mnogo snage i pozornosti.

Zavjete je položila 11. listopada 1871. Sljedeće je godine izabrana prvom vrhovnom poglavaricom nove, kanonski ustanovljene družbe. Zajednica je rasla, a s njom i oblici služenja. Nastavljalo se djelo za mlade radnice, otvarale su se osnovne škole u župama i razvijao odgoj djevojaka. Zadaća poglavarice obuhvaćala je brigu za sestre koje su tek ulazile u redovnički život, organizaciju zajednica i usmjeravanje njihovih ustanova. Léonie je u svemu tome nastojala sačuvati duhovni temelj iz kojega je družba nastala: potpuno predanje Bogu u služenju ljudima.

Njezino se odgojno iskustvo nije ograničilo na radničku sredinu. U Parizu je osam godina vodila internat za djevojke iz imućnijih obitelji. Družba je tako postupno zahvaćala različite društvene slojeve. Razlikovale su se okolnosti iz kojih su djevojke dolazile, ali odgoj je i dalje trebao povezivati obrazovanje s rastom u vjeri i odgovornosti. Pariška je služba za Léonie ujedno bila razdoblje rada izvan središnjega vodstva družbe. Nakon prve poglavarske službe prihvaćala je povjereno joj mjesto, a njezina je poniznost dolazila do izražaja i u godinama kada nije stajala na čelu zajednice.

Godine 1893. ponovno je izabrana vrhovnom poglavaricom i na toj je službi ostala do smrti. Pred njom je sada bila družba šira od prvotne zajednice u Troyesu. Njezina su se djela razvijala u Europi, Južnoj Africi i Ekvadoru, uključujući i misijski rad. Léonie se brižno zauzimala za svaku zajednicu i svaku sestru. Širenje ustanova pratila je nastojeći održati zajedništvo i duh kojim su prve sestre pristupile mladim radnicama.

Početkom dvadesetoga stoljeća družba se suočila s protureligijskim mjerama u Francuskoj. Léonie je nastojala sačuvati one kuće koje su mogle nastaviti djelovati, a 1903. prenijela je maticu u Perugiu u Italiji. U poznim godinama života morala je iz druge zemlje voditi zajednicu koja je prolazila kroz nesigurnost i gubitak dotadašnjih uporišta. Briga za opstanak kuća i za sestre postala je dijelom njezine svakodnevne odgovornosti. U tim je okolnostima nastavila raditi i na crkvenome uređenju družbe. Konačno odobrenje njezinih konstitucija dobila je 1911. od pape Pija X.

Léonie Aviat umrla je u Perugii 10. siječnja 1914., predajući se Bogu. Od zavjeta do posljednjih godina ostala je vjerna odluci da zaboravi sebe i radi za sreću drugih. Ta je odluka u njezinu životu poprimila oblik domova za radnice, učionica, internata i redovničkih zajednica. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 27. rujna 1992., a svetom 25. studenoga 2001. Njezin je spomendan 10. siječnja. U životu ove svetice osobito se prepoznaje poziv da se ljubav prema Bogu ostvaruje strpljivim odgojem i postojanom brigom za ljude povjerene vlastitoj službi.