Sveta Klara Asiška, djevica i utemeljiteljica klarisa

Sveta Klara Asiška pokazala je da kontemplativan život nije povlačenje iz odgovornosti, nego radikalno usmjerenje cijeloga bića prema Kristu. Njezina borba za evanđeosko siromaštvo nije bila romantično veličanje oskudice. Željela je da njezina zajednica ne traži sigurnost u posjedu, nego u providnosti, sestrinstvu i radu. Tu je karizmu desetljećima branila strpljivo, odlučno i u punom crkvenom zajedništvu.

Rođena je 1193. ili 1194. u Assisiju u plemićkoj obitelji Offreduccio. Otac Favarone i majka Ortolana pripadali su gradskoj aristokraciji, pa je Klaru očekivao brak primjeren njezinu staležu. Od majke, koja je hodočastila u Rim i Svetu zemlju te bila poznata po brizi za siromašne, primila je prve poticaje za vjeru i milosrđe. U gradu podijeljenu sukobima plemstva i građanstva rano je upoznala i povlastice svojega podrijetla i nesigurnost koju one nisu mogle ukloniti.

Kada je Franjo Asiški počeo propovijedati obraćenje i život po Evanđelju, Klara je u njegovim riječima prepoznala odgovor na vlastiti poziv. Nije je privukla samo njegova osobnost, nego Krist kojega je Franjo naviještao kao siromašna, ponizna i raspetoga. Nakon tajnih razgovora s njim donijela je odluku koja je bila i duhovna i društveno vrlo smiona: napustit će očekivani plemićki život i posvetiti se Bogu bez imanja i sigurnosti koju bi joj donosio brak.

Na Cvjetnicu 1212. sudjelovala je u bogoslužju u asiškoj katedrali, a noću je napustila obiteljsku kuću. U Porcijunkuli su je dočekali Franjo i njegova braća. Ondje je odrezala kosu, odjenula jednostavnu haljinu i položila zavjet. Budući da još nije postojala uređena ženska grana franjevačkoga pokreta, Franjo ju je najprije smjestio kod benediktinki u San Paolo delle Abbadesse, a zatim u zajednicu pri crkvi Sant'Angelo di Panzo.

Obitelj je pokušala vratiti Klaru, ali ona nije promijenila odluku. Uskoro joj se pridružila sestra Katarina, koja je uzela redovničko ime Agneza. S vremenom su pristigle i druge žene, među njima poslije Klarina majka Ortolana i još jedna sestra. Zajednica se nastanila uz crkvu svetoga Damjana, onu istu koju je Franjo obnavljao na početku svojega poziva. Klara je ondje provela više od četrdeset godina, najprije kao sestra, a zatim kao opatica Siromašnih gospođa.

Život sestara oblikovali su molitva, šutnja, ručni rad, post i uzajamna služba. Klara nije vodila iz povlaštena položaja. Prala je noge sestrama koje su se vraćale iz služenja, njegovala bolesne i prihvaćala najjednostavnije poslove. Njezina strogost prema sebi bila je velika, katkad toliko da ju je Franjo morao poticati na umjerenost. Iskustvo ju je naučilo da pokora nije svrha sama sebi: ona mora služiti ljubavi, zdravlju zajednice i slobodi srca.

Središnje pitanje postalo je zajedničko siromaštvo. Uobičajeni ženski samostani trebali su posjede i stalne prihode kako bi osigurali život klauzurne zajednice. Crkvene su vlasti u tome vidjele razumnu zaštitu sestara. Klara je, međutim, smatrala da bi prihvaćanje zemljišnih dobara promijenilo samu narav poziva koji je primila. Tražila je „povlasticu siromaštva”: pravo da njezin samostan ne bude prisiljen posjedovati imovinu i stalne prihode.

Ta borba nije bila pobuna protiv Crkve. Klara je pregovarala s papama i kardinalima, prihvaćala kanonski nadzor te ustrajno objašnjavala zašto je siromaštvo bit njezine karizme. Papa Grgur IX. osobno joj je ponudio mogućnost da zajednicu oslobodi zavjeta krajnjega siromaštva, a ona mu je, prema predaji, odgovorila da ne želi biti oslobođena nasljedovanja Krista. Papa je 1228. potvrdio povlasticu siromaštva, ali put do konačnoga odobrenja vlastitoga Pravila trajao je još četvrt stoljeća.

Klara je sastavila Pravilo oslonjeno na franjevački oblik života, ali prilagođeno stvarnosti sestara u svetom Damjanu. Time nije samo preuzela muški model. Uredila je zajednicu u kojoj se poglavarica bira, važne se odluke razmatraju zajednički, bolesne se sestre štite od prestrogih odredaba, a rad i prosjačko siromaštvo ostaju povezani s molitvom. Njezino je Pravilo prvo poznato redovničko pravilo koje je sastavila žena i koje je dobilo papinsku potvrdu.

Važan dio njezine duhovne baštine čine četiri pisma svetoj Agnezi Praškoj, kraljevskoj kćeri koja je odbila brak i osnovala vlastitu zajednicu. Klara joj govori o Kristu kao zrcalu u koje treba svakodnevno gledati: promatrati njegovo siromaštvo, poniznost i ljubav te dopustiti da taj pogled preobrazi promatrača. Kontemplacija kod Klare nije bijeg u neodređene osjećaje. Ona vodi suobličenju Kristu i oblikuje način na koji sestra moli, radi, trpi i ljubi zajednicu.

Odnos Franje i Klare bio je dubok, ali Klara nije bila tek njegova sljedbenica u sjeni. Franjo joj je pomogao prepoznati i oblikovati poziv, a ona je njegov evanđeoski nadahnut način života prenijela u samostalnu žensku zajednicu i dala mu trajan pravni oblik. Nakon Franjine smrti 1226. ostala je čuvarica izvornoga ideala, ali ne kao muzejski čuvar uspomene. Morala je donositi odluke, pregovarati, pisati i voditi brojne žene kroz svakodnevne potrebe i sukobe.

Predaja pamti i dramatične događaje za napada saracenskih vojnika na područje Assisija. Bolesna Klara navodno je dala donijeti posudu s Presvetim te molila pred njom, nakon čega su se napadači povukli od svetoga Damjana. Druga pripovijest kaže da je, prikovana uz postelju, na zidu svoje sobe vidjela i čula božićnu misu koja se slavila u udaljenoj crkvi. Zbog te ju je predaje papa Pio XII. 1958. proglasio zaštitnicom televizije. Te pobožne pripovijesti pripadaju njezinu kultu; čvrsto dokumentirana srž njezina života ostaju zajednica, pisma i višedesetljetna borba za Pravilo.

Klara je posljednje desetljeće života bila teško bolesna. Ipak je nastavila voditi sestre i raditi na potvrdi njihova načina života. Papa Inocent IV. odobrio je njezino Pravilo 9. kolovoza 1253. Predaja kaže da je Klara primila bulu i poljubila je. Umrla je dva dana poslije, 11. kolovoza, okružena sestrama. Papa Aleksandar IV. proglasio ju je svetom 1255., samo dvije godine nakon smrti. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u bazilici svete Klare u Assisiju, a spomendan joj je 11. kolovoza.

Zajednice koje su slijedile njezin put poslije su nazvane klarisama, odnosno Redom svete Klare. Klarina vjernost pokazuje da poslušnost ne znači odreći se dara koji je Bog povjerio zajednici. Ona uključuje strpljenje, poniznost i hrabrost da se taj dar jasno iznese sve dok ne pronađe mjesto u životu Crkve. Siromaštvo je za Klaru bilo evanđeosko samo ako oslobađa za ljubav. Zato njezino nasljeđe nije hladna strogost, nego radosna sloboda žene koja je u siromašnom Kristu pronašla svoje jedino bogatstvo.