Sveta Klara Asiška

Klara Offreduccio, rođena u uglednoj plemićkoj obitelji u dražesnom talijanskom gradu Asizu, bila je najstarija od triju kćeri. Odrastajući u velikoj palači u Asizu i u dvorcu na obližnjoj padini gore Subasio, djevojke su u vjeri odgajali njihovi pobožni katolički roditelji, osobito njihova majka. Od najranije dobi vodile su život molitve.

Kad je Klari bilo dvanaest godina, njezini su roditelji, držeći se tadašnjih običaja, namjeravali ugovoriti njezin brak s bogatim plemićem. No Klara je izrazila želju da pričeka dok ne navrši osamnaest godina, na što su njezini roditelji pristali.

Kao djevojka, Klara se počela diviti dvadesetčetverogodišnjem mladiću po imenu Franjo, koji je nedavno prošao snažno obraćenje. U mladosti je Franjo bio duša svakoga slavlja u Asizu i težio tomu da postane veliki vitez — san za kojim je pošao dvaput. Njegov je život krenuo drugim putem kada je bio zarobljen u ratu i potom godinu dana utamničen. Nakon što ga je otac otkupio, Franjo se vratio u Asiz kao promijenjen čovjek. Njegova je kušnja pokrenula duhovnu preobrazbu koja će naposljetku obilježiti ne samo njegov život nego i Klarin, grad Asiz i cijelu Crkvu tijekom stoljeća koja će doći. Nakon što se odrekao obiteljske baštine i dobio papinsko odobrenje, Franjo i mala skupina njegovih sljedbenika prigrlili su radikalan način života, obilježen siromaštvom, molitvom, pokorom i putujućim propovijedanjem.

Oko 1211. ili 1212. godine, kada se Klara približavala svome osamnaestom rođendanu, sudjelovala je na korizmenim pučkim misijama u crkvi svetoga Jurja u Asizu, koje je propovijedao brat Franjo. Te su misije duboko odjeknule u Klari i osjetila je da je Bog poziva da se pridruži Franji i njegovoj braći tako što će osnovati ženski ogranak njihova novoga reda. Znajući da njezina obitelj neće odobriti tu odluku, Klara je potajno razgovarala s bratom Franjom. Uz odobrenje mjesnoga biskupa, Franjo je pristao primiti je na Cvjetnicu navečer u maloj kapeli Porcijunkuli, gdje je boravio njegov red.

Te je noći Klara stigla u kapelu odjevena kao zaručnica spremna poći svome zaručniku. Pratile su je njezina teta i jedna prijateljica. Klara je zamijenila svoju plemićku odjeću grubim habitom, dopustila bratu Franji da joj odreže dugu kosu i pokrila glavu velom. Franjo je potom uredio da boravi u obližnjem benediktinskom samostanu.

Kad je otkrila Klarinu odluku, njezina ju je obitelj pokušala nagovoriti da se vrati kući, obećavajući joj bogatstvo i sve povlastice plemstva. Klara je odbila. Kada su je pokušali silom odvesti natrag, oduprla se, privinula uz oltar i pokazala im svoju odrezanu kosu, znak svoje predanosti Bogu. Shvativši da više nemaju vlast nad njom, članovi su se njezine obitelji nevoljko povukli. To nije bio samo prijelomni trenutak u Klarinu životu, nego i rođenje redovničkoga reda klarisa.

Radi njezine sigurnosti i mira, Klara je nekoliko dana poslije premještena u drugi samostan, a zatim i u treći. Na svoje iznenađenje, nekoliko joj se tjedana poslije pridružila sestra Katarina. Njihova je obitelj ponovno pokušala posredovati, nastojeći silom odvesti Katarinu, ali su Klarine molitve pobijedile. Prema jednoj pripovijesti, zbog Klarinih molitava Katarinino je tijelo postalo toliko teško da je muškarci nisu mogli podići. Naposljetku je obitelj odustala. Katarina je primljena u novoutemeljeni red i dobila je redovničko ime Janja.

S vremenom su se Klari i Janji u maloj kući koju je brat Franjo sagradio za njih pokraj crkve svetoga Damjana pridružile i njihova druga sestra i majka. Prema pravilu za njihov novi život koje im je dao brat Franjo, postale su poznate kao Siromašne gospođe svetoga Damjana. Tek nakon Klarine smrti postale su poznate kao klarise.

Siromašne gospođe svetoga Damjana živjele su životom krajnjega siromaštva, ručnoga rada i gotovo potpune šutnje prema pravilu brata Franje, kojega su se prvih godina strogo držale. Za razliku od braće, Siromašne gospođe ostajale su u klauzuri umjesto da putuju i propovijedaju. U ono je vrijeme njihova stroga askeza bila novost za redovnice, jer je većina samostana bila bogata i posjedovala velike zemljišne posjede koje su drugi obrađivali za njihove potrebe. Taj je novoosnovani red, poput franjevačke braće, bio prekretnica u svojem pozivu, osobito po strogome pravilu siromaštva.

Unatoč svojoj nevoljkosti da preuzme bilo kakvu vlast ili naslov, Klara je sljedećih godina postavljena za opaticu zajednice. Bila je ponizna i sramežljiva te joj je teško padalo izdavati naredbe. Često je preuzimala najniže i najnepoželjnije poslove.

Božja je zaštita čuvala novi red. Kada su muslimanski osvajači opkolili samostan, spremajući se napasti Asiz, Klara je, čim je čula da su blizu, pošla u kapelu, uzela pokaznicu s Presvetim Oltarskim Sakramentom i izišla pred njih. Obuzeti strahom, osvajači su se povukli i više se nisu vratili.

Majka Klara provela je veći dio života boreći se s biskupima, kardinalima pa čak i papama koji su željeli da se njezin red više uskladi s uobičajenim oblikom života benediktinki. Nepokolebljiva, izabrala je osloniti se na božansku providnost, potpuno vjerujući svome božanskom Zaručniku. Te su se borbe pojačale nakon smrti njezina duhovnog oca i brata, svetoga Franje, 1226. godine. Nakon mnogih godina borbe, majka Klara napisala je pravilo za svoje sestre i dobila odobrenje toga pravila od pape Inocenta IV., samo nekoliko dana prije svoje smrti 1256. godine, u dobi od pedeset i devet godina. To je bio prvi put u povijesti da je žena napisala pravilo redovničkoga života koje je službeno odobreno. Unatoč svojemu skrovitom životu, svetost svete Klare bila je nadaleko poznata, toliko da je papa došao u Asiz slaviti njezin sprovod. Proglašena je svetom samo dvije godine poslije.

Dok častimo svetu Klaru i njezine sestre, osobito smo pozvani razmatrati njihovo potpuno pouzdanje u Boga. Trebala je velika vjera da ostavi svoj plemićki život i prigrli radikalno siromaštvo, ali ona je to učinila, ostajući vjerna svome pozivu. Po njoj je Bog izveo obilje dobrih plodova koji će biti potpuno shvaćeni tek na Nebu. Razmatraj Klarino siromaštvo, njezin skroviti život šutnje i neprestane molitve te njezinu vjernost Božjemu pozivu. Dok to činiš, dopusti da te njezina radikalnost nadahne da iziđeš iz vlastite zone udobnosti i prigrliš život većega pouzdanja i nesebičnoga služenja Božjoj volji.