Sveta Katarina Bolonjska

Katarina de’ Vigri naučila je slikati i svirati na dvoru obitelji d’Este, a poslije je u samostanu mijesila kruh, poučavala novakinje i oslikavala rukopise. U njezinu životu te se djelatnosti nisu nadmetale. Znanje stečeno među umjetnicima renesansne Ferrare ponijela je u klarisinu ćeliju, gdje je lijepu riječ i sliku stavila u službu molitve. Ta je redovnica, koju danas poznajemo kao svetu Katarinu Bolonjsku, umrla 9. ožujka 1463. u zajednici koju je osnovala u rodnome gradu.

Rođena je u Bologni 8. rujna 1413. Majka joj je bila Benvenuta Mammolini, a otac Giovanni de’ Vigri, obrazovan čovjek povezan s dvorom markiza Niccolòa III. d’Este. O njezinu najranijem djetinjstvu sačuvalo se malo sigurnih podataka. Kao djevojčica preselila se s majkom u Ferraru i postala družbenica markizove kćeri Margherite. Dvor je tada okupljao pisce, glazbenike i slikare. Katarina je učila latinski, pisala, crtala, upoznavala glazbu i svirala violu. Kasnije, kad je izabrala stroži redovnički život, nije odbacila te darove kao teret prošlosti.

Oko četrnaeste godine napustila je dvor i pridružila se skupini žena koje su živjele zajednički i željele se posvetiti Bogu. Njezina je odluka promijenila očekivanja obitelji, ali nije bila bijeg od rada ili ljudi. U novoj je zajednici upoznala tegobe zajedničkoga života: različite naravi, neslaganja o pravilima i vlastite duhovne krize. Kad se među sestrama otvorilo pitanje hoće li prihvatiti augustinski ili franjevački način života, Katarina je pristala uz one koje su odabrale Pravilo svete Klare. Tako je njezin put postao dio franjevačke povijesti, a zajednica u Ferrari oblikovala se u samostan Corpus Domini.

Katarina nije svoja iskušenja opisivala kao tuđu slabost. Pisala je o sumnji, strahu i napastima koje su je dovodile gotovo do očaja. Osobito ju je potresla borba oko vjere u Kristovu prisutnost u euharistiji. U svojim je spisima govorila o utjesi koju je primila u molitvi i o Božjem milosrđu doživljenom nakon ispovijedi. Pripovijesti o viđenjima pripadaju njezinu vlastitom duhovnom svjedočanstvu; ne mogu se promatrati kao vanjski provjerljivi događaji. Ali borba o kojoj govori vrlo je konkretna: mlada redovnica nastojala je ostati vjerna molitvi i zajednici dok nije osjećala sigurnost koju je priželjkivala.

Iz toga je iskustva nastao njezin najpoznatiji tekst, Sedam duhovnih oružja. Katarina u njemu ne nudi brzu pobjedu nad teškoćama. Govori o ustrajnosti u dobru, o nepouzdanju u vlastitu snagu i o pouzdanju u Boga. Potiče na razmatranje Kristova života, osobito njegove muke, na svijest o vlastitoj smrtnosti, na pogled prema nebu i na poznavanje Svetoga pisma. Njezino „oružje” nisu sredstva protiv drugih ljudi, nego navike koje čuvaju srce od oholosti i očaja. Djelo je nastalo iz života zajednice: ona je željela da sestrama, osobito mlađima, pomogne razlikovati istinsku pobožnost od privida.

U ferarskom je samostanu radila i poslove koji se ne vide na slikama svetaca. Prala je rublje, šivala, pekla kruh i brinula se za životinje. Kasnije je prihvatila službu učiteljice novakinja. Nije je tražila, a od nje se zahtijevalo više od prenošenja pravila: trebalo je slušati djevojke koje su tek učile zajednički živjeti i pomagati im da sazriju bez prisile i samodopadnosti. Poslije je služila i u samostanskoj govornici, gdje su je posjetitelji prekidali u molitvi. Takve se dužnosti lako čine sitnima, no u njima je iskušavala ono o čemu je pisala — strpljivost, poslušnost i pozornost prema bližnjemu.

Istodobno je nastavila slikati i pisati. Njezin osobni časoslov sačuvao je tragove rada rukom: tekst, ukrasna početna slova i prikaze svetaca. Djela koja joj se pripisuju valja razlikovati od onih za koja postoji čvršća povezanost s njezinim rukopisima. Ipak, nema dvojbe da je bila obrazovana redovnica koja je sliku shvaćala kao pomoć molitvi. Nije radila umjetnost samo da bi ostavila ime budućim naraštajima. U oslikanim je stranicama njezina svakodnevna pažnja prema tekstu dobivala vidljiv oblik. Zato je štovanje svete Katarine osobito blisko umjetnicima, iako je njezin stvarni život obuhvaćao mnogo više od slikanja.

Kada je umirala poglavarica ferarske zajednice, nadređeni su pomišljali na Katarinu kao nasljednicu. Ona je predložila iskusnije sestre iz Mantove. Nekoliko godina poslije nije mogla izbjeći drukčiji poziv. Bologna je željela samostan klarisa, pa je 1456. krenula u rodni grad s više sestara iz Ferrare. Ondje je započela nova zajednica Corpus Domini, a Katarina preuzela službu opatice. Sestre su u grad donijele iskustvo zajedničkoga života i oblik molitve koji su izgradile u Ferrari.

Nova je zajednica tražila i duhovno vodstvo i mnogo praktična rada. Sestre su trebale urediti zajednički ritam molitve, siromaštva i međusobne odgovornosti. Katarina je poznavala redovnički život iznutra: prije nego što je drugima govorila što trebaju činiti, radila je u pekarnici i služila na vratima. Predaja o njezinu upravljanju pamti upravo tu povezanost autoriteta i služenja. Nakon prvoga razdoblja vodstva rado je prepustila službu drugoj sestri, ali se vratila kada zajednica to više nije mogla izbjeći. U Bologni je provela posljednjih sedam godina života.

Početkom 1463. zdravlje joj se pogoršalo. Okupila je sestre, potaknula ih da ostanu vjerne pravilu i predala ispovjedniku rukopis Sedam duhovnih oružja. Umrla je 9. ožujka te godine. O njezinim posljednjim danima pisala je i klarisa Illuminata Bembo, jedna od ranih svjedokinja njezina života. Njezino se štovanje ubrzo proširilo Bolognom; vjernici su uz njezin grob molili i pripovijedali o uslišanjima. Tijelo joj se čuva u svetištu Corpus Domini. Crkva ju je proglasila svetom 22. svibnja 1712. za pontifikata Klementa XI.

Rani životopis koji je napisala sestra iz iste zajednice dao je kasnijim naraštajima blizak pogled na Katarinu, premda ni on ne uklanja svaku povijesnu dvojbu. Njezini su se spisi širili među klarisama i izvan samostana. Štovanje nije ostalo vezano samo uz neobičnost njezinih duhovnih iskustava ili uz sačuvano tijelo: vjernici su u njezinu pisanju nalazili savjet za molitvu i borbu s malodušnošću. Tako je glas o njoj prešao granice grada kojemu je posvetila posljednje godine.

Spomendan svete Katarine Bolonjske slavi se 9. ožujka, na dan njezine smrti. Uspomena na nju nije samo uspomena na nadarenu renesansnu ženu niti samo na mističarku. Ona je iste ruke kojima je oslikavala časoslov upotrebljavala za kruh, rublje i svakodnevne potrebe sestara. U času kad bi joj molitva postala teška, nije prestajala tražiti Božju blizinu. Zato njezin život govori i onima koji stvaraju i onima čiji rad ostaje neprimijećen: dar i skromna služba mogu pripadati istomu pozivu.