Sveta Julijana iz Liègea
- Životni vijek
- 1193. – 1258.
- Slavi se
- 6. travnja
Sveta Julijana iz Liègea pokazuje kako ljubav prema euharistiji može sazreti u dar cijeloj Crkvi. Njezina želja za posebnom svetkovinom Kristova Tijela nije ostala privatna pobožnost: predana je crkvenom razlučivanju, prihvaćena u mjesnoj Crkvi i naposljetku proširena na latinski obred.
Rođena je oko 1192. ili 1193. u Retinnesu kraj Liègea. Rano je ostala bez roditelja te je odgojena u zajednici povezanoj s leprozorijem Mont-Cornillon. Ondje je učila, služila bolesnima i postala redovnicom augustinske odnosno norbertinske kanoničke tradicije. Posebno je njegovala euharistijsku pobožnost, a poslije je izabrana za poglavaricu zajednice.
Prema njezinu životopisu, od mladosti je doživljavala viđenje mjeseca s tamnom mrljom. Nakon godina molitve protumačila ga je kao znak da crkvenoj godini nedostaje posebna svetkovina posvećena euharistiji. Viđenje pripada njezinu mističnom iskustvu, a put prema liturgijskome slavlju nije počivao samo na privatnoj objavi: Julijana je o njemu govorila duhovnicima i teolozima, a prijedlog je bio ispitan u crkvenoj zajednici.
Među onima koji su ga poduprli bio je lièški arhiđakon Jacques Pantaléon, budući papa Urban IV. Biskup Robert de Thourotte odredio je 1246. slavljenje Tijelova u Liègeu. Julijana ipak nije dočekala mirno priznanje. Kao poglavarica tražila je obnovu zajednice i naišla na snažan politički i unutarnji otpor. Morala je napustiti Mont-Cornillon te je posljednje godine provela tražeći utočište u različitim cistercitskim kućama i naposljetku u Fosses-la-Villeu.
Umrla je 5. travnja 1258. Nekoliko godina poslije, 1264., papa Urban IV. bulom Transiturus proširio je svetkovinu Tijelova na cijeli latinski obred. Julijanin doprinos ne umanjuje činjenica da je taj razvoj uključio mnoge ljude: njezina prijateljica Eva, crkveni pastiri i teolozi prenijeli su i oblikovali ono što je ona strpljivo zagovarala.
Papa Pio IX. potvrdio je njezin kult 1869. Spomendan joj je 6. travnja. Julijanin život uči da autentična pobožnost ne zatvara čovjeka u vlastito iskustvo. Ona služi zajedništvu, prihvaća provjeru Crkve i ostaje vjerna Kristu i kada plod vlastite čežnje ne može vidjeti dovršenim.
