Sveta Jozefina Bakhita

Godine 1869. u zapadnom Sudanu, u selu plemena Daju, rodila se kći u obitelji koja ju je voljela i bila na dobru glasu. Sve do šeste godine života ona i njezina tri brata te tri sestre živjeli su sretno i bezbrižno. Sve se to promijenilo oko 1875., kada su arapski trgovci robljem oteli jednu od njezinih sestara. Dvije godine poslije i ona je postala njihovom žrtvom. Kad ju je njezin otmičar upitao za ime, nije ga se mogla sjetiti pa nije odgovorila. Moguće je da je zbog traume koju je proživjela zaboravila svoje krsno ime. Otmičar joj je podrugljivo dao ime „Bakhita“, što znači „sretna“, tvrdeći da će joj ono donijeti sreću.

Nakon zarobljavanja, Bakhita je bila prisiljena pješice prijeći stotine kilometara do grada El-Obeida. Na tome je putu više puta bila kupljena i prodana, a tijekom sljedećih nekoliko godina još je više puta mijenjala gospodare.

Tijekom Bakhitina ropstva prisilili su je da prijeđe na islam i neprestano su je zlostavljali. Tukli su je gotovo svakoga dana; jednom tako teško da se više od mjesec dana jedva mogla micati, a često je bila čvrsto okovana lancima da ne bi pobjegla. Na samrti su joj još uvijek navirala bolna sjećanja na te lance. Jedno od najgorih mučenja koje je podnijela bilo je uobičajeno urezivanje ožiljaka na grudima, trbuhu i ruci oštrim nožem. Nakon što bi rana bila zadana, u nju bi utrljali sol, što je uzrokovalo trajne ožiljke i označavalo osobu kao nečije vlasništvo.

Oko svoje trinaeste godine Bakhita se našla u gradu El-Obeidu, kojemu su prijetili revolucionari. Njezin vlasnik, turski general, odlučio je prodati svoje robove i vratiti se u domovinu. Bakhita je prodana talijanskom vicekonzulu koji je radio u Kartumu, po imenu Callisto Legnani. Sljedeće dvije godine Callisto je dobro postupao s Bakhitom, premda je bila njegova robinja. Zato ga je, kada su revolucionari počeli napredovati prema gradu i kada je Callisto počeo planirati bijeg kako bi spasio vlastiti život, Bakhita molila da je povede sa sobom, pretpostavljajući njegovu dobrotu nekom novom gospodaru. On je to i učinio te su, uz pomoć prijatelja po imenu Augusto Michieli, sretno stigli u Italiju. Po dolasku Callisto je darovao Bakhitu Augustu i njegovoj ženi Mariji.

U domu obitelji Michieli s Bakhitom se i dalje dobro postupalo te je radila kao dadilja njihovoj novorođenoj kćeri. Tri godine poslije obitelj Michieli odlučila se iz poslovnih razloga vratiti u Sudan i prodala je svoju imovinu u Italiji. Tijekom toga prijelaznog razdoblja povjerili su Bakhitu i svoju malu kćer na skrb kanosijankama u Veneciji. Upravo su te pune ljubavi sestre upoznale Bakhitu s Isusom Kristom, njezinim pravim Gospodarom, i započele njezinu pouku u katoličkoj vjeri.

U katoličkoj je vjeri Bakhita počela otkrivati Boga kojega je od djetinjstva osjećala u svome srcu. Po pouci sestara i njihovu kreposnom svjedočanstvu počela je razumijevati tko je taj veliki Bog i ljubiti ga sve više. Kada su se Michielijevi vratili kako bi svoju kćer i Bakhitu poveli u Sudan, Bakhita je odbila poći s njima. Nakon nekoliko dana njihova nagovaranja, kanosijanke su uključile građanske vlasti, te je 1889. talijanski sud presudio u Bakhitinu korist, proglasivši je slobodnom. Ostala je sa sestrama i 9. siječnja 1890. venecijanski nadbiskup, kasnije papa Pio X., krstio ju je, krizmao i pričestio. Dobila je krsno ime Jozefina Margareta Fortunata, pri čemu je „Fortunata“ latinski prijevod arapskoga imena „Bakhita“. Tako je u dobi od dvadeset i jedne godine ta sretna mlada djevojka bila preplavljena Božjom milošću, a njezino nekada zlostavljano tijelo i duša počeli su se preobražavati. Jozefina je ostala sa sestrama, ušla u novicijat 1893. i položila zavjete 1896., postavši sestra Jozefina Margareta Fortunata.

Godine 1902. sestra Jozefina poslana je u samostan u Schiju, na sjeveru Italije, gdje je provela ostatak života. U tom je samostanu primila službu portirke, dočekivala goste, a radila je i kao kuharica i sakristanka. Mještani su je dobro poznavali i veoma voljeli zbog njezina lijepa i toplog osmijeha, dobrote i mirna držanja. Mnogi su je od milja nazivali „crna majka“. Evangelizirala je svojim krepostima i očitom ljubavlju prema Bogu te nije izbjegavala govoriti o svojoj životnoj priči, uključujući i milosrdno srce kojim je oprostila svojim zlostavljačima. Četrdeset i dvije godine služila je Božjem narodu i rasla u svetosti u tome samostanu.

Pred kraj života sestra Jozefina ponovno je trpjela, ovaj put zbog bolesti. Na samrti je iznova proživljavala strahote svojega ropstva, ali se sada s tim strahotama suočavala Božjom milošću. Njezine posljednje riječi bile su vapaji ljubavi upućeni našoj Blaženoj Djevici Mariji. Nakon njezine smrti postalo je očito kolik je bio njezin utjecaj na Božji narod: tri je dana bila izložena, a bezbrojni su vjernici dolazili iskazati joj svoju ljubav. Ubrzo nakon smrti među vjernicima su se počeli dizati glasovi za njezinu kanonizaciju. Dvanaest godina poslije otvoren je postupak za proglašenje svetom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom tijekom velikoga jubileja 2000. godine na Trgu svetoga Petra. Tri godine nakon njezine kanonizacije papa Ivan Pavao II. službeno je posjetio Kartum u Sudanu, odajući joj počast na tlu njezine domovine.

Sveta Jozefina bila je više od sretne; bila je silno blagoslovljena od Boga. Kasnije u životu ne samo da je oprostila svojim otmičarima nego im je čak izrazila zahvalnost, jer je Bog njihovu okrutnost upotrijebio kako bi je doveo do katoličke vjere i posvećenoga života. Njezino svjedočanstvo otkriva da je Bog svemoguć. On je kadar uzeti ono najgore i iz toga izvesti ono najbolje. On može preobraziti tragediju u milost, zlostavljanje u milosrđe, mržnju u ljubav.

Promisli o svakom načinu na koji si u životu bio zlostavljan ili ranjen. Ako u sebi nalaziš srdžbu ili gorčinu, obrati se ovoj velikoj svetici i dopusti da te nadahne njezino svjedočanstvo. Ona na kraju nikada nije izgubila nadu. Ta ju je nada dovela od okrutnosti zemaljskih gospodara do svetoga služenja božanskome Kralju. Ako se osjećaš sputan zemaljskim gospodarima, grijesima ili zlostavljanjima, obrati se Onomu koji obećava potpuno oslobođenje. Isus mora postati naš Gospodar, a sveta Jozefina pokazuje nam put.