Sveta Jozefina Bakhita

Sveta Jozefina Bakhita prošla je put od otete sudanske djevojčice i porobljene žene do slobodne osobe, kanosijanske redovnice i svetice. Rođena je oko 1869. u blizini sela Olgossa u Darfuru, u današnjem Sudanu, u obitelji naroda Daju. Ne zna se koje je ime dobila pri rođenju. Kao djevojčica bila je oteta, a trauma je bila tako snažna da se poslije nije mogla sjetiti vlastitoga imena. Otmičari su je nazvali Bakhita, što se na arapskom može prevesti kao sretnica.

Imala je približno sedam godina kada su je oteli trgovci robljem. Prisilili su je na dug hod do El Obeida, a zatim je više puta prodavana. Sljedeće godine njezina života obilježili su prisilni rad, odvajanje od obitelji i teško nasilje. Neki su je gospodari tukli i okivali. U jednoj kući podvrgnuta je bolnom urezivanju uzoraka u kožu: načinjene rane posipane su solju kako bi ostali trajni ožiljci. Na tijelu ih je nosila više od stotinu. Ti podatci, zabilježeni u njezinim kasnijim sjećanjima, svjedoče o sustavu koji je ljudsku osobu pretvarao u vlasništvo.

Oko 1883. u Kartumu ju je kupio talijanski vicekonzul Callisto Legnani. On je s njom postupao obzirnije od prijašnjih vlasnika. Kada je zbog ratnih prilika napuštao Sudan, Bakhita ga je zamolila da je povede. Godine 1885. stigla je u Italiju, gdje ju je Legnani predao obitelji Augusta i Marije Michieli. U njihovoj je kući postala dadilja kćeri Alice, zvane Mimmina. Iako više nije bila izložena prijašnjoj okrutnosti, njezin pravni položaj još nije bio razriješen.

Prijelaz iz Sudana u Italiju nije odmah značio slobodu. Bakhita je i dalje bila tretirana kao osoba kojom drugi raspolažu, a odluke o njezinu radu i putovanjima donosili su ljudi koji su se smatrali vlasnicima. Ta razlika između blažega postupanja i stvarne slobode važna je za razumijevanje njezina života. Njezina kasnija odluka da ostane u Veneciji nije bila neposluh dobročiniteljima, nego prvi samostalni izbor nakon godina prisile.

Kada su se Michielijevi spremali ponovno otići u Sudan, Bakhita i Mimmina privremeno su smještene kod Kćeri milosrđa kanosijanki u Veneciji. Ondje je Bakhita prvi put sustavno upoznala kršćansku vjeru. Govorila je da je još kao dijete, promatrajući sunce, mjesec i zvijezde, naslućivala postojanje njihova Stvoritelja. U pouci sestara prepoznala je odgovor na tu davnu čežnju i počela se pripremati za krštenje.

Kad se obitelj Michieli vratila i zatražila da Bakhita pođe u Sudan, ona je odbila. Spor je došao pred talijanske vlasti. Godine 1889. utvrđeno je da prema tada važećem pravu nije robinja: ropstvo u Italiji nije bilo zakonito, a ni sudanski pravni okvir u vrijeme njezina rođenja nije davao valjan temelj za vlasništvo nad njom. Odluka joj je omogućila da prvi put sama izabere gdje će živjeti. Ostala je kod kanosijanki.

Venecijanski nadbiskup kardinal Domenico Agostini podijelio joj je 9. siječnja 1890. krštenje, potvrdu i prvu pričest. Dobila je imena Jozefina Margareta Fortunata; posljednje je bilo latinski prijevod imena Bakhita. Godine 1893. ušla je u novicijat Kćeri milosrđa, a 1896. položila prve redovničke zavjete u Veroni. Prije zavjetovanja razgovarala je s venecijanskim patrijarhom Giuseppeom Sartom, budućim papom Pijem X., koji ju je ohrabrio u odluci.

Godine 1902. premještena je u samostan u Schiju, u pokrajini Vicenzi, gdje je provela ostatak života. Obavljala je jednostavne službe kuharice, sakristanke i vratarice. Upravo je na samostanskim vratima susretala velik broj ljudi. Mještani su je cijenili zbog mirnoće, topline i pažljiva odnosa prema svakomu posjetitelju. Od milja su je nazivali Madre Moretta ili Sor Moretta. Tijekom Prvoga svjetskog rata pomagala je u samostanu koji je služio i kao vojna bolnica.

Na poticaj poglavarica ispričala je svoja životna sjećanja. Objavljena biografija proširila je poznavanje njezine priče po Italiji, pa je putovala i govorila o misijama i vlastitu iskustvu. Nije se predstavljala kao javna govornica velike učenosti. Snažan dojam ostavljala je jednostavnošću i činjenicom da o ljudima koji su joj nanijeli zlo nije govorila s mržnjom. Njezino oproštenje nije umanjivalo težinu ropstva; pokazivalo je da nasilnicima nije dopustila zadržati vlast nad njezinim unutarnjim životom.

Živjela je u razdoblju snažnih društvenih i političkih preokreta. Tijekom Prvoga svjetskog rata Schio se nalazio blizu bojišta, a kasnije je Italija prošla kroz fašističku diktaturu i Drugi svjetski rat. Stanovnici su u tim godinama u njezinoj smirenosti nalazili oslonac. Kada je grad bio izložen opasnosti bombardiranja, njezina je prisutnost poprimila posebno značenje za lokalnu zajednicu. Ipak, vlastitu patnju nikada nije pretvarala u povod za samouzvisivanje. Najveći dio života provela je u poslovima koji su obično ostajali neprimijećeni.

Njezina životna priča također pokazuje složenost susreta Afrike i Europe u kolonijalnom dobu. Talijanski su je državljani izveli iz područja rata, ali su je zatim predavali kao tuđe vlasništvo. Slobodu nije dobila kao dar pojedinoga gospodara, nego nakon vlastita odbijanja povratka i pravne odluke. Redovnička zajednica pružila joj je prostor u kojem je mogla učiti, vjerovati i odlučivati. Te činjenice čuvaju njezinu biografiju od pojednostavnjene slike pasivne osobe kojoj su drugi samo pomagali.

Posljednje godine obilježile su bolest, bolovi i otežano kretanje. Katkad su joj se vraćala sjećanja na lance i prisilu. Umrla je u Schiju 8. veljače 1947. Mnogi su stanovnici došli oprostiti se od redovnice koju su desetljećima susretali na samostanskim vratima. Glas o njezinoj svetosti nastavio se širiti, a postupak za njezino proglašenje svetom otvoren je 1959.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 17. svibnja 1992., a svetom 1. listopada 2000. Njezin se spomendan slavi 8. veljače. Časti se kao zaštitnica Sudana i Južnoga Sudana, a njezina je priča postala važan znak borbe protiv trgovine ljudima i suvremenih oblika ropstva.

Bakhitin život ne može se svesti samo na niz strašnih događaja niti samo na njihov sretan završetak. Njegovo je središte postupno ponovno stjecanje osobnosti koju joj je ropstvo pokušalo oduzeti: prava na vlastito ime, slobodnu odluku, vjeru i pripadnost zajednici. U redovničkoj svakodnevici, daleko od javnih položaja, tu je slobodu pretvarala u gostoljubivost i služenje. Zato njezino svjedočanstvo istodobno čuva spomen na žrtve ropstva i potvrđuje dostojanstvo koje nijedan oblik nasilja ne može poništiti.