Sveta Ivana Orleanska

Sveta Ivana Orleanska proživjela je jedva devetnaest godina, a njezin se glas čuje i nakon šest stoljeća. Nije ostavila knjigu ni učenu raspravu. O njezinoj vjeri govore zapisnici ispitivanja pred sudom koji ju je osudio i svjedočanstva prikupljena kada je ta osuda preispitana. Među ratnim vođama i crkvenim sucima stajala je djevojka sa sela koja je vjerovala da joj je Bog povjerio zadaću. Ono što je učinila u kratkome javnom životu promijenilo je tijek francuske povijesti; način na koji je podnijela zatočeništvo i smrt učinio je njezino ime trajnim dijelom života Crkve.

Ivana se rodila oko 1412. u Domrémyju, selu na granici Francuske i Lorene. Točan dan njezina rođenja nije pouzdano utvrđen. Njezini roditelji, Jacques d’Arc i Isabelle Romée, bili su seljaci koji su obitelj uzdržavali radom na zemlji. Od njih je primila vjeru, a život župe bio je dio njezine svakodnevice. Nije naučila čitati ni pisati. Svjedoci su poslije govorili o njezinoj pobožnosti i suosjećanju prema siromašnima i bolesnima. Rat je u njezinu kraju značio nesigurnost, prolazak vojske i strah za dom, mnogo prije nego što je sama stupila među vojnike.

Francuska je tada bila rastrgana Stogodišnjim ratom. Engleski kraljevi polagali su pravo na francusku krunu, a Burgunđani su bili njihovi saveznici. Pristaše francuskoga prijestolonasljednika Karla držale su druge dijelove zemlje; Karlo još nije bio okrunjen u Reimsu, mjestu tradicionalne krunidbe. Uz ratne podjele Crkva je živjela s posljedicama velikoga zapadnog raskola. Ivana je odrastala među ljudima koji su žudjeli za mirom, ali nisu vidjeli kako bi mu se mogli približiti.

Prema vlastitome svjedočanstvu, od trinaeste je godine čula glasove koje je povezivala s arkanđelom Mihaelom te svetom Katarinom Aleksandrijskom i Margaretom Antiohijskom. Govorila je da ju pozivaju na dublji kršćanski život, a potom i na pomoć njezinu narodu. Zavjetovala je djevičanstvo. Molitva, misa, ispovijed i pričest postale su oslonac njezina razlučivanja. Ivana nije govorila o pozivu kao o putu prema vlastitoj slavi: bila je uvjerena da treba otići prijestolonasljedniku Karlu, pomoći osloboditi opkoljeni Orléans i omogućiti njegovu krunidbu u Reimsu. Takva je namjera za seosku djevojku bez položaja i vojne izobrazbe zvučala gotovo nemoguće.

Najprije je tražila pomoć u Vaucouleursu. Nakon odbijanja ipak je dobila pratnju za put do Karlova dvora u Chinonu. Pred prijestolonasljednikom se pojavila početkom 1429., sa sedamnaestak godina. Karlo ju je dao ispitati teolozima u Poitiersu. Oni u njoj nisu našli ništa što bi je prikazivalo kao zlu kršćanku, premda nisu mogli presuditi o podrijetlu njezinih iskustava. Dvorska odluka omogućila joj je da se pridruži pohodu prema Orléansu. Ivana je nosila stijeg i svojim uvjerenjem hrabrila ljude kojima je dug rat iscrpio snagu. Njezina prisutnost nije uklonila složenost vojnih odluka, ali je vojnicima i stanovnicima grada dala novu nadu.

Prije borbe diktirala je pismo engleskom kralju i njegovim ljudima pred Orléansom. Pozvala ih je da odustanu od opsade i otvore put miru; zahtjev nije prihvaćen. Potom je ušla u grad, sudjelovala u ratnim pothvatima i ostala uz vojsku dok opsada nije prekinuta 8. svibnja 1429. Oslobođenje Orléansa postalo je prekretnica. Slijedile su francuske pobjede uz Loire, a put prema Reimsu bio je otvoren. Dana 17. srpnja iste godine Karlo je ondje okrunjen za kralja Karla VII. Ivana je prisustvovala događaju kojemu je težila od svojih prvih nastojanja da dođe do njegova dvora.

Uz vojsku je Ivana živjela kao laikinja čija je vjera bila vidljiva u običnim postupcima. Svjedoci su pamtili njezinu hrabrost i čestitost, a papa Benedikt XVI. osobito je istaknuo njezinu brigu za duhovni život vojnika. Zvali su je Djevicom, imenom koje je i sama rabila. Stijeg što ga je nosila izražavao je njezinu uvjerenost da je Krist iznad svake zemaljske vlasti. U tome se susreću dva obilježja njezina života koja je teško odvojiti: osobna molitva i djelovanje među ljudima, vjernost evanđelju i odgovornost za zajednicu kojoj je pripadala.

Nakon Reimsa nije sve išlo prema Ivaninim željama. Pokušaj prodora prema Parizu nije uspio, a razlike u političkim i vojnim planovima postajale su sve očitije. Njezina zadaća više nije uživala istu potporu dvora. U svibnju 1430. otišla je pomoći Compiègneu, gradu kojemu su prijetili Burgunđani. Ondje je 23. svibnja zarobljena. Nakon mjeseci zatočeništva predana je engleskoj strani i dovedena u Rouen. Ivana, koja je nedavno stajala kraj kralja u reimskoj katedrali, sada je bila zatvorenica protivnika kojima je njezin ugled smetao i u ratu i u politici.

U veljači 1431. započeo je postupak pred crkvenim sudom. Predsjedao mu je biskup Pierre Cauchon, uz sudjelovanje inkvizitora Jeana le Maistrea; među pomagačima bili su teolozi Pariškoga sveučilišta. Politička povezanost sudaca s engleskom stranom opteretila je suđenje. Ivanu su ispitivali o glasovima, njezinu poslanju, poslušnosti Crkvi i odjeći koju je nosila. Bila je mlada zatvorenica pred obrazovanim i brojnim ispitivačima, u zatvoru koji nije pružao mir ni slobodu za obranu. Ipak, iz zapisnika se vidi kako je nastojala razlikovati vjernost Bogu od pristanka na svaki zahtjev ljudi koji su tvrdili da govore u ime Crkve.

Suci su željeli jasne odgovore i ondje gdje je svaka riječ mogla postati zamka. Kada su je pitali zna li da je u Božjoj milosti, odgovorila je molitvom da je Bog u njoj sačuva ako jest, a ako nije, da je u nju uvede. Odgovor nije bio bijeg od pitanja: pokazivao je da o vlastitoj duši ne želi govoriti s umišljenom sigurnošću. U zatočeništvu je molila i za mudrost da odgovori onima koji su je ispitivali. Ljubav prema Crkvi za nju nije nestala zato što su je njezini službenici optuživali. Benedikt XVI. kasnije je upravo u toj vjernosti Kristu i Crkvi prepoznao jedan od najtežih i najsnažnijih dijelova njezina svjedočanstva.

Nošenje muške odjeće, najprije tijekom putovanja i ratovanja, a zatim i u zatvoru, postalo je jedna od točaka optužbe. O okolnostima njezina kratkoga odreknuća i ponovnoga odijevanja takve odjeće svjedoče sudski spisi i kasniji iskazi, koji pokazuju koliko je bila izložena pritisku. Sud ju je proglasio povratnicom u krivovjerje. Kad se 24. svibnja pozvala na papin sud, njezin poziv nije prihvaćen. Taj postupak ostaje bolna stranica crkvene povijesti: crkveni su ljudi donijeli presudu mladoj ženi koju Crkva danas časti kao sveticu.

Ujutro 30. svibnja 1431. Ivana je u zatvoru primila posljednju pričest. Na trg stare tržnice u Rouenu odvedena je na lomaču. Prema svjedocima, zamolila je svećenika da pred njom drži procesijski križ. Umrla je gledajući raspelo i zazivajući Isusovo ime. Imala je oko devetnaest godina. Njezina smrt nije bila ishod bitke nego presude za krivovjerje, donesene u postupku koji će poslije biti poništen. Crkva je danas časti kao svetu djevicu.

Poslije rata Ivanina je obitelj tražila da se njezin slučaj ponovno razmotri. Pod vlašću pape Kalista III. vođen je postupak poništenja osude. Saslušani su brojni svjedoci koji su je poznavali u djetinjstvu, tijekom pohoda ili zatočeništva; uspoređeni su njihovi iskazi s prvim procesom. Dana 7. srpnja 1456. prvotna je presuda proglašena ništavnom. To nije bila kanonizacija, nego vraćanje pravde osobi koja je umrla pod teretom osude. Za obitelj je to značilo da se Ivanino ime više ne veže uz službeno potvrđenu optužbu za krivovjerje; za Crkvu je ostalo trajno upozorenje na to što se događa kada se sudska vlast podredi političkoj strasti.

Štovanje Ivane raslo je tijekom idućih stoljeća. Posebno se snažno obnovilo u Francuskoj devetnaestoga stoljeća, kada su vjernici ponovno upoznavali njezin život preko objavljenih sudskih spisa. Papa Pio X. proglasio ju je blaženom 1909., a papa Benedikt XV. svetom 16. svibnja 1920. Njezin je spomendan 30. svibnja, na godišnjicu smrti. Uz Blaženu Djevicu Mariju i svetu Tereziju od Djeteta Isusa časti se kao zaštitnica Francuske. Papa Benedikt XVI. u njoj je vidio osobit primjer laikinje koja je vjeru živjela usred teških javnih odluka, bez povlačenja iz odgovornosti za bližnje.

Ivana je ostala vjerna molitvi i onda kada su joj ljudi Crkve uskratili razumijevanje. Njezina odvažnost ne briše strah i bol posljednjih mjeseci, nego pokazuje koliko je oslonac našla u Kristu. Za vjernike je njezin život svjedočanstvo da savjest, njegovana molitvom i sakramentima, može ostati postojana i pred velikom silom.