Sveta Ivana Jugan

Jedne hladne večeri 1839. Ivana Jugan susrela je staricu koja nije imala kamo poći. Bila je slijepa, bolesna i sama. Ivana ju je dovela u svoj skromni stan u Saint-Servanu, položila u vlastiti krevet, a sebi pronašla mjesto na tavanu. Nije tada osnivala veliku ustanovu niti je mogla znati koliko će se ljudi jednoga dana osloniti na njezino djelo. Odgovorila je na potrebu čovjeka pred sobom. Iz toga je susreta nastala zajednica Malih sestara siromaha, posvećena starijim ljudima bez oslonca i sredstava za život.

Jeanne Jugan, na hrvatskome Ivana Jugan, rođena je 25. listopada 1792. u Cancaleu, ribarskome mjestu u francuskoj Bretanji. Bila je šesto od osmero djece. Otac, kao i mnogi muškarci u tome kraju, odlazio je na more; nestao je kada je Ivani bilo četiri godine. Četvero djece umrlo je još u djetinjstvu, a majka je sama podizala preostalu djecu. Obitelj je živjela siromašno u godinama nakon Francuske revolucije. Vjera se nije učila samo iz knjiga: majka i žene koje su poučavale djecu u vjeri dale su Ivani prve temelje kršćanskoga života. Zbog siromaštva i prilika u zemlji nije redovito pohađala školu, ali je naučila čitati i pisati.

Kao djevojčica čuvala je stoku, a poslije je služila u imućnijoj kući nedaleko od Cancalea. Ondje je s gospodaricom obilazila siromašne. U takvim posjetima vidjela je da pomoć nije samo pitanje kruha ili novca: čovjek koji mora tražiti milostinju može osjetiti i poniženje. To iskustvo nije zaboravila kada je mnogo kasnije i sama počela obilaziti kuće moleći za svoje štićenike. Nije tražila da siromasi zasluže njezinu blizinu, nego da dobiju ono što im pripada kao osobama: hranu, njegu, dom i pažnju.

U mladosti je odbila brak, uvjerena da je Bog zove na drukčiji put. Otišla je u Saint-Servan i nekoliko godina pomagala u bolnici. Posao je zahtijevao tjelesnu izdržljivost i strpljenje s bolesnima. Pridružila se i laičkoj zajednici povezanoj s duhovnošću svetoga Ivana Eudesa. Nakon što je zbog zdravlja napustila bolnicu, živjela je s prijateljicom kojoj je pomagala sve do njezine smrti 1835. godine. Njezine su se godine izmjenjivale između rada, molitve i tihih djela milosrđa. Poziv koji će joj obilježiti život sazrijevao je dugo, daleko od javnosti.

Kada je te zime 1839. primila staricu u svoj stan, Ivana više nije bila mlada žena na početku puta: imala je četrdeset i sedam godina. Ubrzo je pomagala i drugim starijim osobama. Pridružile su joj se mlađe žene, među njima one koje su bile spremne dijeliti ne samo posao nego i prostor, obroke i neizvjesnost. Mali stan postao je pretijesan. Godine 1841. zajednica se preselila u veću kuću, a 1842. u nekadašnji samostan. Ondje su mogle primiti još ljudi kojima je prijetilo da starost provedu na ulici ili bez potrebne skrbi.

Takav dom nije mogao opstati od dobre volje njegovih stanarki. Trebalo je svakoga dana nabaviti kruh, ogrjev, odjeću i lijekove. Ivana je uzela košaru i krenula od vrata do vrata prositi za siromašne. Potporu tom načinu prikupljanja pomoći našla je i u iskustvu braće svetoga Ivana od Boga. Moliti druge za pomoć nije joj bilo lako, ali joj je bilo važnije da stariji ljudi dobiju ono što im treba. U darivanju je vidjela odnos između ljudi, a ne samo način financiranja ustanove: netko tko ima višak može sudjelovati u brizi za onoga tko nema gotovo ništa.

Zajednica je s vremenom dobila pravila i ime. Žene su se najprije nazivale Službenicama siromaha, zatim Sestrama siromaha, a ustalilo se ime Male sestre siromaha. Ivana je u redovničkome životu uzela ime Marija od Križa. Ime nije promijenilo narav njezina posla. Sestre su živjele blizu starijih osoba i brinule se o njima kao o članovima vlastite obitelji. Domovi su se otvarali u drugim francuskim gradovima, među njima u Rennesu, Dinanu i Toursu. Ivana je sudjelovala u prvim osnivanjima, obilazila dobročinitelje i mlađim sestrama pokazivala kako pristupiti čovjeku koji je izgubio zdravlje, sigurnost ili povjerenje u druge.

Njezin život nije, međutim, tekao prema priznanju koje bi se očekivalo za utemeljiteljicu sve veće družbe. Godine 1843. ponovno je izabrana za poglavaricu, ali je svećenik Auguste Le Pailleur, koji je pratio mladu zajednicu, poništio izbor i na njezino mjesto postavio dvadesetjednogodišnju Mariju Jamet. Ivana je nastavila raditi za domove i prikupljati pomoć. Kada je 1852. biskup Rennesa službeno priznao družbu, Le Pailleur postao je njezin vrhovni poglavar te je Ivanu pozvao u matičnu kuću. Ondje je ostala do smrti, bez uloge koja bi sestrama otkrivala da je upravo ona započela njihovo djelo.

Ta je nepravda trajala dugo. U matičnoj kući Ivana je provela dvadeset i sedam godina među novakinjama i postulanticama. Mlađe sestre od nje su mogle učiti kako se moli, radi i razgovara sa starijim ljudima, ali mnoge nisu znale tko je ona u povijesti njihove družbe. Njezina šutnja ne čini oduzimanje zasluga ispravnim. Pokazuje, međutim, da se nije prestala brinuti za zajednicu kada je izgubila položaj. Nije više obilazila gradove s košarom, ali je svojim iskustvom i prisutnošću odgajala one koje će taj posao nastaviti.

U Ivaninoj brizi za starije spojile su se dvije stvarnosti koje se lako razdvoje: tjelesna njega i duhovno dostojanstvo. Starica kojoj je ustupila krevet nije bila povod za pouku o milosrđu; trebala je krevet. Isto su tako drugi trebali hranu, čistu odjeću, siguran krov i ljude koji će ih slušati. Ivana je u siromasima prepoznavala Krista, pa se njezina pobožnost provjeravala u načinu na koji je postupala prema najslabijima. Sestra koja bi izgovorila molitvu, a zanemarila bolesnika, promašila bi smisao djela koje je Ivana započela.

Umrla je 29. kolovoza 1879. u matičnoj kući družbe, u dobi od osamdeset i šest godina. U času njezine smrti Male sestre siromaha imale su oko 2400 redovnica i 177 kuća na trima kontinentima. Mnoge od njih nisu znale puno o ženi koja je prva otvorila vrata jednoj napuštenoj starici. Nakon njezine smrti sestre su počele istraživati vlastite arhive. Početkom 20. stoljeća povijest osnutka ponovno je jasno povezala družbu s Ivanom Jugan i vratila joj mjesto u njezinu sjećanju.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 3. listopada 1982., a papa Benedikt XVI. svetom 11. listopada 2009. Spomendan joj je 30. kolovoza. Crkva u njoj prepoznaje sveticu poniznosti i služenja, ali njezina životna priča ne svodi se na to da je mirno podnijela nepriznavanje. Ona je gradila domove, prikupljala sredstva, poučavala sestre i ostala vjerna ljudima zbog kojih je sve počelo. Kad starijemu čovjeku ponestanu zdravlja i novca, lako je da mu nestane i mjesta među drugima. Ivana Jugan pokazala je koliko može početi jednim oslobođenim krevetom i odlukom da nitko ne ostane sam.