Sveta Ivana Franciska de Chantal, redovnica i utemeljiteljica

Sveta Ivana Franciska de Chantal bila je supruga i majka prije nego što je postala redovnica. Utemeljiteljica Pohođenja Marijina nije došla u samostan zato što nije poznavala obiteljski život: poznavala je radost braka, brigu za djecu, upravljanje domom i bol udovištva. Upravo je kroz te odnose učila da se ljubav prema Bogu iskazuje odgovornošću prema ljudima. Kada je sa svetim Franjom Saleškim osnovala novu zajednicu, u njoj je željela sačuvati blagost, poniznost i otvorenost ženama različitih životnih putova.

Rođena je 1572. u Dijonu kao Jeanne-Françoise Frémyot. Majku je izgubila još kao dijete. Odgajao ju je otac Bénigne Frémyot, ugledni sudac u Burgundiji, koji joj je prenio osjećaj za pravdu i ozbiljnost obveza. Odrasla je u Francuskoj obilježenoj vjerskim ratovima, u plemićkoj obitelji u kojoj su obrazovanje i društvena odgovornost imali važno mjesto. Njezin put prema svetosti nije započeo povlačenjem iz svijeta, nego životom među ljudima koje je poznavala i kojima je bila potrebna.

Godine 1592. udala se za baruna Christophea de Rabutina-Chantala i preselila na njegovo imanje u Bourbillyju. Brinula se za kućanstvo, poslove imanja i radnike, a siromasi i bolesnici nalazili su pomoć na njezinim vratima. Rodila je šestero djece. Majčinstvo je tražilo mnogo vremena i snage, a Ivana je usred tih obveza održavala molitveni život. Obitelj i služenje potrebitima nisu joj bili dva odvojena svijeta. U istoj je kući odgajala djecu, uređivala gospodarske poslove i primala one koji nisu imali kamo poći.

Godine 1601. njezin je muž poginuo u lovačkoj nesreći. Ivana je ostala udovica s djecom i bolnim pitanjima o budućnosti. Oprost čovjeku koji je nehotično ispalio hitac bio joj je težak; njezina duhovna predaja pamti da je do njega došla postupno, ne bez borbe. Uz vlastitu žalost morala je nastaviti skrbiti za djecu i rješavati obiteljske poslove. Kasnije je živjela i u kući muževa oca, gdje su odnosi donosili nove kušnje. Njezina je vjera sazrijevala među svakodnevnim naporima, a ne izvan njih.

Presudan susret dogodio se 1604., kada je ženevski biskup Franjo Saleški propovijedao u Dijonu. Ivana je u njemu našla duhovnoga voditelja, a on u njoj osobu sposobnu za dubok molitveni život i odvažno djelovanje. Njihova sačuvana pisma svjedoče o prijateljstvu u kojem su se razlučivanje, povjerenje i sloboda međusobno podupirali. Franjo je nije žurio odvojiti od dužnosti prema djeci. Učio ju je da se svetost ne mjeri neobičnim osjećajima ni strogoćom prema sebi, nego ljubavlju koja strpljivo izvršava ono što je danas povjereno. Ona je u tom odnosu mogla otvoreno govoriti o svojim dvojbama, tugama i želji za redovničkim životom.

Franjo Saleški dugo je razmišljao o zajednici žena koja bi na prvo mjesto stavila kontemplaciju, a ne zahtjevne tjelesne pokore. Ivana je tom naumu dala oblik života. Njezine obiteljske odgovornosti trebalo je najprije urediti: djeca su trebala skrb i sigurnost, a rastanak od oca također joj je bio težak. Odlazak nije izbrisao majčinstvo. Održavala je odnose s djecom i rodbinom, pratila njihove potrebe i kasnije, kao poglavarica, nalazila načina da ih posjeti. Bol rastanka bila je stvarna, ali nije poništila poziv koji je razabirala.

U Annecyju je 6. lipnja 1610. s Franjom Saleškim, Marie-Jacqueline Favre i Jeanne-Charlotte de Bréchard započela zajednica Pohođenja svete Marije; pridružila im se i sestra vratarka Anne-Jacqueline Coste. Ime se oslanjalo na evanđeoski susret Marije i Elizabete: molitva je trebala rađati ponizno služenje. Prva je zamisao povezivala kontemplativni život s posjetima siromasima i bolesnima. Zajednica je također bila otvorena ženama koje zbog dobi ili zdravlja nisu mogle slijediti strože redovničke oblike. Njezina snaga nije trebala biti u velikim vanjskim djelima, nego u zajedničkoj molitvi, međusobnoj blagosti i vjernosti malim dužnostima.

Kako se Pohođenje širilo, crkvene su okolnosti promijenile njegov vanjski oblik. Godine 1615. lyonski je nadbiskup tražio da nova zajednica prihvati klauzuru u skladu s tadašnjim shvaćanjem ženskih redova. Franjo Saleški 1618. prihvatio je Pravilo svetoga Augustina i ustrojio samostane kao klauzurne zajednice. Početni posjeti bolesnima više nisu ostali redoviti dio njihova života izvan samostana. Ivana je morala voditi sestre kroz promjenu bez gubitka onoga zbog čega su se okupile: jednostavnosti, poniznosti, molitve i ljubavi.

Pohođenje je brzo raslo. Ivana je putovala između kuća, pratila poglavarice, uređivala praktična pitanja i čuvala jedinstvo redovničkoga duha. Kada je Franjo Saleški umro 1622., postojalo je trinaest samostana. Njegova smrt bila je nov gubitak, ali je preuzela odgovornost za mladi red. Vinko Paulski postao joj je važan duhovni pratitelj, osobito u godinama kada se zajednica širila po Francuskoj. Do njezine smrti nastalo je osamdeset i sedam samostana. Svaka nova kuća trebala je ljude, prostor, povezanost s mjesnom Crkvom i sestrinsku pažnju; broj zato govori i o njezinoj ustrajnoj organizacijskoj službi.

Uz vanjski rad prolazila je kroz razdoblja duhovne suhoće i nesigurnosti. Molitva nije uvijek donosila utjehu, a život je nastavio donositi obiteljske gubitke. Ipak je ostala vjerna redovničkoj zajednici i ljudima koji su joj bili povjereni. Njezina pisma otkrivaju ženu koja nije skrivala težinu puta, ali je nastojala u svakome danu obnoviti povjerenje u Boga. Blagost Pohođenja nije bila odsutnost kušnji, nego način da se one nose bez grubosti prema sebi i drugima.

Umrla je 13. prosinca 1641. u Moulinsu. Papa Benedikt XIV. proglasio ju je blaženom 1751., a Klement XIII. svetom 16. srpnja 1767. Danas se njezin spomendan slavi 12. kolovoza. Ivana Franciska ostavila je Crkvi zajednicu u kojoj su molitva i ponizna ljubav rasle iz iskustva čitavoga života. Kao majka, udovica i redovnica pokazala je da se vjernost Bogu ne suprotstavlja odgovornosti za ljude: ona se u toj odgovornosti uči, kuša i produbljuje.