Sveta Ivana Franciska de Chantal

Sveta Ivana Franciska de Chantal, rođena kao Jeanne-Françoise Frémiot u Dijonu u Francuskoj, potjecala je iz ugledne i plemenitaške obitelji. Njezin je otac obnašao službu predsjednika Burgundskoga parlamenta. Tragično, Ivana je izgubila majku u dobi od samo osamnaest mjeseci, događaj koji je duboko obilježio njezin rani život. Unatoč toj kušnji, njezin duboko religiozni otac pobrinuo se da ona i njezina braća i sestre prime izvrsno obrazovanje i budu odgojeni kao pobožni katolici. Ivana je od rane dobi bila zapažena po svojoj inteligenciji i pobožnosti, a njezina ljepota, vjera, snažan moralni karakter i osobne kreposti bili su nadaleko poznati. Njezin je brat krenuo putem posvećenoga života, najprije postavši svećenik, a poslije i nadbiskup Bourgesa.

Kad joj je bilo dvadeset godina, Ivana se udala za baruna Christophea de Rabutina, poznatoga i kao barun de Chantal. Njegova barunska titula, koja je označavala visok plemićki stalež, bila mu je ili podijeljena od kralja ili naslijeđena, a sa sobom je nosila određena prava i dužnosti. Christophe i Ivana živjeli su u feudalnom dvorcu Bourbilly, koji je služio kao upravno, vojno i vlastelinsko središte toga mjesta. Kao barun, Christophe je bio zadužen za upravljanje zemljama, vršenje vlasti, ubiranje poreza i pružanje vojne pomoći kralju kada bi to bilo potrebno. Dvorac nije bio samo njihova obiteljska rezidencija, nego i dom brojnim poslužiteljima i upravnom osoblju. Prije ženidbe s Ivanom, barun je živio neurednim životom, što je unosilo nered i među dvoransko osoblje. Kao nova barunica, Ivana je svojim profinjenim i uređenim životom brzo ponovno uspostavila red, na radost svih u službi. Čak je vratila i običaj svakodnevne mise u dvorcu. Barun i barunica imali su zajedno sedmero djece, ali prvo troje nije doživjelo odraslu dob. Preživjeli su jedan sin i tri kćeri.

U izvršavanju svojih barunskih dužnosti Christophe je često bio pozivan od kralja na upravne i vojne zadaće, zbog čega je nerijetko izbivao od kuće. Za vrijeme njegove odsutnosti Ivana je imala običaj odijevati se vrlo skromno, što su neki smatrali neprikladnim za plemkinju. Kad bi je zbog toga opomenuli, Ivana bi obično odgovorila: „Oči onoga komu želim ugoditi veoma su daleko.“ Njezina skromnost i čistoća srca pobijedile su.

Osme godine njihova braka, kad je Ivani bilo dvadeset i osam godina, njezina je muža u lovu slučajno pogodio u nogu njegov prijatelj. Devet dana poslije, zbog nedostatne liječničke skrbi onoga vremena, podlegao je rani, ostavivši Ivanu udovicom. Ona je sa svoje četvero djece sljedeću godinu provela živeći sa svojim ocem u Dijonu. Budući da je brak činio središte njezina života, Ivana je, skrbeći za svoju djecu, morala razlučiti Božju volju za svoju budućnost. Nakon ustrajne molitve za svetoga duhovnog vođu, Ivana je imala viđenje svetoga svećenika kojega nije prepoznala. Razumjela je da je ta osoba od Boga izabrani duhovni vođa za nju; trebala je samo pričekati njihov susret. Drugom je prigodom, dok je molila, vidjela samu sebe kako prolazi kroz šumu u uzaludnoj potrazi za crkvom. Razmatrajući tu sliku, shvatila je da je pred njom tegoban put koji će očistiti njezinu dušu od sebeljublja i dovesti je do nesebičnoga služenja Kristu.

Nakon godine provedene s ocem, Ivana se sa svojom djecom preselila u stari dvorac k ovdovjelom svekru te mu pomagala u vođenju kućanstva. Unatoč grubosti njegova značaja, odnosila se prema njemu s ljubaznošću i poštovanjem.

Godine 1604. Ivanin ju je otac pozvao u Dijon da sudjeluje na korizmenim propovijedima koje je trebao držati glasoviti ženevski biskup Franjo Saleški. Čim je stigla, odmah je prepoznala svetoga biskupa, ne iz nekog prijašnjeg susreta, nego kao svećenika iz svojega viđenja za kojega joj je Bog objavio da će joj biti duhovni vođa. Nakon tih propovijedi biskup Saleški pristao je preuzeti tu službu. Kao njezin duhovni vođa, glavna mu je zadaća bila pomoći Ivani urediti njezinu dušu. Pomagao joj je nositi se sa skrupulima, usredotočiti molitveni život te ju je podsjećao na njezine dužnosti prema djeci, ocu i svekru.

Tijekom sljedećih šest godina Ivana je redovito održavala vezu s biskupom Saleškim pismima i, kad god je to bilo moguće, osobnim susretima. To je među njima stvorilo duboko uzajamno poštovanje i svetu povezanost duhovnoga prijateljstva. Ivana je svoje vrijeme dijelila između skrbi za oca u Dijonu i za svekra u Monthelonu. Nakon muževljeve smrti učinila je privatni zavjet čistoće, a njezina je želja da stupi u redovnički život postajala sve snažnija. Biskup Saleški odvraćao ju je od toga dok su joj djeca još bila mala. No kako su odrastala, ponovno se vraćala toj misli. Biskup Saleški povjerio joj je da osjeća nadahnuće osnovati družbu za žene, osobito za one koje zbog slaboga zdravlja ili dobi nisu bile primane u druge redovničke kuće, a koja bi bila usmjerena na poniznost i blagost, po uzoru na kreposti koje je Blažena Djevica Marija očitovala u otajstvu Pohođenja. Umjesto da to bude klauzurni samostan redovnica podvrgnut strogom asketskom ustroju, žene bi živjele jednostavnijim životom molitve, a zatim bi služile bolesnima, siromašnima i drugima u potrebi. U pogledu njezinih obveza prema djeci biskup joj je pomogao shvatiti da im može služiti više duhovno kao Bogu posvećena redovnica nego živeći u svijetu. Uostalom, sada su već bila u dobi kada su se mogla sama za sebe pobrinuti. Godine 1610. jedna joj je kći umrla, a druga se udala. Njezin četrnaestogodišnji sin bio je povjeren na skrb njezinu ocu i njezinu bratu biskupu. Ivana se potom sa svoje dvije kćeri, jednom udanom i drugom koja se uskoro trebala udati, preselila u Annecy u Francuskoj. Dana 6. lipnja 1610., na svetkovinu Presvetoga Trojstva, Ivana je službeno stupila u redovnički život te zajedno s budućim svecem, biskupom Franjom Saleškim, suutemeljila Red Pohođenja svete Marije.

Godine 1609. biskup Saleški napisao je knjigu Filotea ili Uvod u pobožni život, sastavljenu od pisama duhovnoga vodstva, osobito namijenjenih udanim ženama koje su željele rasti u svetosti. Ta se knjiga pokazala neprocjenjivom za majku Ivanu de Chantal i njezine sestre dok su nastojale živjeti svoj novi poziv. Godine 1616. biskup je napisao i drugo djelo, Raspravu o ljubavi Božjoj, više usmjereno svojim duhovnim kćerima koje su tražile praktičnu mudrost kako bi se iz dana u dan uranjale u volju Božju i njegovu božansku ljubav.

Osim što je u Annecyju utemeljila svoj novi samostan, majka de Chantal često je putovala u Dijon kako bi se brinula za ostarjeloga oca te posjećivala sina i drugu rodbinu. Usto je počela osnivati i nove samostane. Kad je 1622. umro njezin suutemeljitelj, biskup Saleški, zajedno su već bili osnovali trinaest samostana. Nakon toga njezin je duhovni vođa postao sveti Vinko Paulski, a do vremena kad je majka Ivana de Chantal umrla 1641. godine, osnovala je osamdeset i šest samostana.

Sveta Ivana de Chantal započela je svoj život u svijetu plemstva, prigrlila je svoj brak s dubokom odanošću, odgajala djecu majčinskom ljubavlju, postala udovicom, razlučila novi poziv u redovnički život i postala duhovnom majkom mnogim novim kćerima.

Dok častimo ovu suprugu, majku, barunicu, utemeljiteljicu, redovnicu i sveticu, razmišljajmo o činjenici da ju je Krist poveo putem koji ona nikada ne bi mogla razabrati u ranoj dobi svojega života. Uvijek je iznova odgovarala na poticaje milosti i Bog je po njoj učinio čudesna djela. Znaj da Božji naumi s tvojim životom možda neće biti onakvi kakve očekuješ. Svaki križ i svaki životni zaokret u sebi nose mogućnost novoga početka, novoga i slavnog života. Dopusti da te ova svetica nadahne gdje god se nalazio na putovanju svoga života.