Sveta Ivana Emilija de Villeneuve

Sveta Ivana Emilija de Villeneuve bila je francuska redovnica i utemeljiteljica Družbe sestara Naše Gospe od Bezgrješnoga Začeća iz Castresa. Njezin je poziv dobio vrlo konkretan oblik: pomagati siromašnim djevojkama da steknu znanje i mogućnost rada, njegovati bolesne te biti blizu ženama u prostituciji i zatvorenicima. Zajednica koja je počela s trima ženama u jednoj kući u Castresu još se za njezina života uključila u misije u Africi. Zbog plave boje redovničke odjeće sestre su postale poznate kao Plave sestre iz Castresa.

Rođena je 9. ožujka 1811. u Toulouseu kao Jeanne-Émilie de Villeneuve. Djetinjstvo je dijelom provela na obiteljskom imanju Hauterive kraj Castresa, kamo se njezina bolesna majka povukla radi liječenja. Pripadala je obitelji koja joj je mogla osigurati udoban život, ali je rano upoznala i bol zbog gubitka najbližih. Majka joj je umrla 1825., kada je Emilija imala četrnaest godina, a sestra Octavie tri godine poslije, 1828.

Nakon majčine smrti boravila je neko vrijeme u Toulouseu. Baka se brinula za njezino obrazovanje i obrazovanje njezinih sestara. Oko devetnaeste godine vratila se u Hauterive i preuzela vođenje kućanstva. Time je pomagala ocu, koji je od 1826. do 1830. bio gradonačelnik Castresa. Prije nego što je postala utemeljiteljica, njezine su obveze bile vezane uz svakodnevni obiteljski život i odgovornost za dom.

Željela je stupiti među Kćeri kršćanske ljubavi. Otac se u početku protivio njezinu odlasku i tražio da pričeka. Tijekom toga razdoblja sazrijevala je drukčija zamisao: osnovati zajednicu koja će odgovoriti na potrebe siromašnih u njezinoj sredini. Nije počela velikom ustanovom ni brojnim suradnicama. Uz biskupovo odobrenje i naposljetku uz očev pristanak okupila je dvije družice s kojima je mogla započeti redovnički život posvećen služenju.

Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća, 8. prosinca 1836., primila je redovničko odijelo i ime sestra Marija te s dvjema družicama položila zavjete. Tako je nastala družba u Castresu. Rad zajednice od početka se odvijao među ljudima u oskudici. Siromašne djevojke, bolesnici i žene bez sigurna mjesta u društvu nisu bili udaljena nakana, nego osobe kojima su sestre otvarale vrata.

Već 1837. otvorile su radionicu za siromašne djevojke, pružajući im priliku za učenje i rad. U Saïxu su od 1840. poučavale i njegovale bolesne, a 1846. u Castresu otvorile prihvatilište za djevojke u potrebi. Od radionice do prihvatilišta širili su se oblici pomoći, a s njima i odgovornost za ljude povjerene sestrama.

Emilija i njezine suradnice nisu se ograničavale na one koje je bilo lako prihvatiti. Pomagale su i ženama u prostituciji te zatvorenicima. Njihova je služba povezivala odgoj, zdravstvenu skrb i osobnu blizinu. Prema ženama kojima je pomagala Emilija je nastupala blago, poštujući njihovo dostojanstvo. Sestre je usmjeravala prema potrebama onih među kojima žive, a ne samo prema unaprijed određenom poslu.

Svakodnevno je čitala Sveto pismo. Njezin su molitveni život obilježavali euharistija, pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu i Bezgrješnoj Djevici Mariji. Iz tih je izvora crpila snagu za služenje. Misionarski poziv za nju nije počinjao tek odlaskom u daleku zemlju: sestre su trebale služiti ondje gdje se nalaze i biti pozorne na one koji ostaju nezamijećeni.

Uskoro se otvorio i put prema Africi. Emilija je dopisivanjem s misionarima Srca Marijina pripremala sudjelovanje sestara u misijama. U prosincu 1847. četiri su sestre krenule prema Senegalu s ocem Bessieuxom. Prva afrička zajednica uspostavljena je 1848., a iste je godine druga skupina otišla u Libreville. Emilija je ostala u Francuskoj, ali je kao utemeljiteljica pratila širenje djela kojemu je dala početak.

Kako je zajednica rasla, njezina je zadaća obuhvaćala i brigu za njezin unutarnji život. Emilija je vodila družbu kao vrhovna poglavarica do 6. rujna 1853., kada je odstupila s te službe. Nije se time povukla iz života zajednice: ostala je generalna asistentica i učiteljica novakinja. Nakon godina osnivanja i upravljanja nastavila je pomagati sestrama te sudjelovati u odgoju onih koje su tek započinjale redovnički put.

Godine 1854. Castres je zahvatila epidemija kolere. Emilija je slala sestre da njeguju oboljele. I sama se razboljela potkraj rujna, a umrla je u Castresu 2. listopada 1854., u četrdeset i četvrtoj godini života. Njezina smrt nije zaustavila družbu. Rad započet u Castresu nastavio se u odgoju, njezi i misijama, a poslije se proširio i u druge dijelove svijeta.

Sestre su u XX. stoljeću prikupljale i proučavale njezine rukopise, želeći bolje upoznati duhovnost svoje utemeljiteljice. Postupak za proglašenje blaženom otvoren je 1948. Crkva je priznala ozdravljenje Binte Diaby, za koju su Plave sestre molile devetnicu, čudom pripisanim Emilijinu zagovoru. Kardinal Angelo Amato proglasio ju je blaženom u Castresu 5. srpnja 2009., u ime pape Benedikta XVI.

Za kanonizaciju je razmotreno ozdravljenje brazilske djevojčice Emilly nakon nesreće 2008. Jedna sestra družbe potaknula je obitelj da moli za Emilijin zagovor. Crkveno priznanje toga ozdravljenja otvorilo je put proglašenju svetom. Papa Franjo kanonizirao je Ivanu Emiliju de Villeneuve 17. svibnja 2015. U homiliji je istaknuo njezino predanje Bogu i siromašnima, bolesnima, zatvorenicima i izrabljivanima. Družba i Albijska nadbiskupija njezin spomendan slave 3. listopada, jer se 2. listopada slave sveti anđeli čuvari.